NULTA PRIČA - Subliminalni simboli Zagreba

Štajaznam... Prošla je već godina dana od kako ja buljim u ove čudne strukture na planu Zagreba. U početku, kada sam ih vidio prvi puta, nisu budile u meni neki prejaki doživljaj. Međutim, kako to već biva sa subliminalnim porukama i simbolima: trebalo je neko vrijeme da ih podsvijest prožvače i proslijedi svijesti na daljnu obradu.

Kada vam od teške hrane kruli u želucu, onda vas ljudi pogledavaju, onako - pomalo čudno. Međutim, još čudnije vas gledaju kada vam od teških misli kruli u mozgu, a to se upravo dogodilo meni.

Dok su kolege s posla na monitorima imali otvorene stranice sa automobilima, mobitelima i golim ženama, ja sam buljio u neke čudne strukture na planu Zagreba. Praveći zabilješke na izgužvanom papiriću osjetio sam na sebi poglede, kao i taj upitnik iznad njihovih glava. Kako me je to uistinu smetalo, odlučio sam ovaj posao ipak ostaviti za intimu vlastitoga doma.

U intimi radne sobe nastavio sam proučavati strukture na planu Zagreba. Sluteći u njima neku dublju, prikrivenu, poruku i smisao, bacio sam se na iscrtavanje linija i traženje točaka na kojima se te linije sijeku. Prepoznavao sam geometrijske oblike koje te točke tvore kada se međusobno povežu. Proučavao sam lokacije na kojima se te točke nalaze. Proučavao sam simboliku tih geometrijskih oblika, zlatni rez, Pitagorin poučak, tajni jezik simbola...

Proučavavši ih sve više - oblici su bivali sve jasniji, ali njihov smisao kao da je tonuo sve dublje u prikriveno, nejasno - mistično. Poruka ukodirana u strukturama na planu Zagreba izmicala je mojim naporima da je protumačim. U jednom trenutku shvatio sam da sam ostao zarobljen, gotovo zamrznut u kristalnoj rešetci zagrebačkih ulica.

Totalno navučen na kompulzivno odgonetavanje besmisla, suludo sam tražio samo još jednu liniju, još samo jednu točku, koja će onda otkriti smisao sakriven u ovim zagonetnim strukturama. Kako je čitava stvar prijetila da ode kvragu, bojao sam se da ne ostanem izgubljen u gradu kojega sam tako dobro poznavao.

Srećom poznavao sam i život. Bio sam svjestan da sve ono što je nejasno i nedorečeno predstavlja poprilično siguran putokaz na kojemu žarko-crvenom bojom urla natpis: "ZABLUDA". 

Odlučivši sagledati stvari malo prizemnije, sa nivoa samih ulica, nekako sam se trgnuo, pokrenuo, odmrznuo i počeo ponovno kolati kristalnom rešetkom grada. Dolje, među ljudima, čovjek je naprosto bliže samome sebi, a tada lakše prihvaća činjenicu da mu nije prirođeno predugo buljiti u širu sliku svijeta jer mu tada svašta počinje padati napamet. 

Zaista sam nastojao biti objektivan i prizeman, ali na neku foru, valjda opet kroz podsvijest, počela mi se probijati ona prastara alkemijska mantra: „Kako gore – tako i dole“. Moram priznati da sam na terenu, među ulicama grada, nailazio na brojne odgovore na pitanja koja su mi se postavljala dok sam na Zagreb gledao iz satelitske perspektive. Ono što mi je na monitoru bila točka u kojoj se sijeku dvije linije, ovdje dole bila je puzzla koju je trebalo samo uklopiti u (meni već dobro poznatu) širu sliku. Ohrabren, odlučio sam se na šetnju Zagrebom u namjeri da fotografiram i dokumentiram sve ono što nalazim zanimljivim i vrijednim da bude podijeljeno sa ljudima koje će ova priča možda zainteresirati. 

U šetnji putevima zagonetnih struktura osluškivao sam jedva čujan i suptilan šapat okamenjenih likova sa zagrebačkih fasada. Jedva koji metar gore, odmah iznad razine moje svijesti, šaputali su između sebe priče o Tvorcu struktura na planu grada. Od tih i takvih priča nastao je i ovaj blog...

Ipak, ostajem dužan napomenu svakom dobronamjernom posjetiocu bloga da je cjelokupna priča ipak pseudoznanstvena fantastika, za koju - bez obzira na sve – vjerujem da pruža jednu sasvim jedinstvenu i zabavnu perspektivu Zagreba.

Niveta

U nastavku čitajte: priča prva - Dekodiranje zagrebačkog koda