PRIČA DRUGA - Nova Ves - u potrazi za Svetim Gralom

Ivan Krstitelj: Leonardo da Vinci

Svrativši nakon posla kući tek da se otuširam i presvućem, uputio sam se prema crkvi sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi. Bio sam pomalo umoran od sinočnjeg bdijenja na netu. Prikupljajući što relevantnije informacije o lokaciji, naletio sam na jedan izvrstan tekst o povijesti Kaptola i NoveVesi.

Da podsjetim: na planu grada Zagreba zapazio sam kako tri velike zagrebačke prometnice imaju ishodište u istoj točki na sjeveru grada. Iz te točke (baš poput sunčevih zraka) šire se prema jugu tvoreći na planu grada pravilne geometrijske strukture. U potrazi za nekim objašnjenjem, odlučio sam posjetiti to mjesto na sjeveru grada. 

Namjera mi je bila da doživim ovaj prostor. Želio sam barem naslutiti nekakvu vezu koje bi to mjesto moglo imati sa strukturama na planu grada opisanim u prošlom postu. Zanimalo me je postoji li nekakvo izvorište suptilnih sila koje su upravljale razvojem grada ili je sve ipak posljedica slučajnosti i spontanog razvoja Zagreba? 

Bio je kraj sedmog mjeseca. Hladna oceanska fronta već je tjednima stajala nepokretna nad zapadom Europe i propuštala užareni afrički zrak ravno nad naše krajeve. Sišavši iz klimatiziranog tramvaja na trgu bana Jelačića, na 38 stupnjeva  Celzijusa u hladu, uputio sam se prema Kaptolu.

Uspinjući se Bakačevom ulicom prema katedrali, pokušavao sam se u mislima vratiti u 12. stoljeće. U to vrijeme na Stolici zagrebačke biskupije sjedio je biskup Prodan (1170 – 1175) i navodno je bio veliki obožavatelj (s obzirom na ime – možda je bio veliki dužnik ;)) templara. Uostalom, bio je nasljednik biskupa Bernarda koji je sam bio templar koliko je dug i širok.

Razmišljajući o tome kako su povijesna vrela koja bi govorila o templarima u Zagrebu prilično škrta, stigao sam u podnožje ove zagrebačke neo-gotičke ljepotice.

Diveći se uvijek iznova ovom zdanju, podsjetio sam se i na tu zagonetnu, gotovo organsku povezanost templara i gotičkih katedrala. Navodno je upravo taj crkveni red (Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama), vraćajući se iz križarskih ratova, gdje su došli u kontakt sa orijentalnim kulturama, u Europu donio tehniku i umjetnost gradnje gotičkih katerdala.

Neki znanstvenici smatraju da je gradnja gotičkih katedrala samo po sebi fenomen i svojevrstan misterij. Često se mogu čuti mišljenja kako se gotika u arhitekturi stvorila niodkuda i odjednom, te da su prve gotičke katedrale odmah bile i savršene. Nije bilo prelazniih oblika i nema primjera na kojima bi se vidjelo kako se gotika u sakralnoj arhitekturi postupno razvijala. 

Navodno je postojala neka tajna, neki sveti omjer ili nešto u tom stilu, a kojeg su templari iz Svete zemlje donijeli, da bi u suradnji sa poduzetnim majstorima zidarima stvorili ovaj savršeni stil gradnje i umjetnost.

Indikativno je da se baš u vrijeme najintenzivnije gradnje gotičkih crkava po Europi stvorio ceh zidara čiju su pripadnici (zbog strogo čuvane tajne umjeća gradnje) bili u mogućnosti slobodno putovati diljem Europe i neometano graditi ove monumentalne građevine.

Pretpostavlja se da su slobodni zidari - masoni - 1314. godine, nakon pogubljenja Jacquesa de Molaya, posljednjeg templarskog velikog meštra; nakon najpoznatijeg petka 13. u povijesti, vraitli uslugu progonjenim templarima. Pružajući im utočište u vlastitim redovima, slobodno zidarstvo više nije bilo samo strukovni ceh. Došlo je do podjele na operativne i spekulativne masone i tada je stvoreno jedno od najmisterijoznijih tajnih društava.

Razmišljajući tako o masoneriji, uputio sam se dalje prema Novoj Vesi, prema crkvi sv. Ivana Krstitelja.

Prošavši Kaptol došao sam napokon do početka Nove Vesi: ulice koja u sebi sakriva točku u kojoj se sjeku važne linije na strukrukturi koju sam vidio na planu Zagreba. Ovdje, gdje kapelica sv. Dizma dočekuje putnike namjernike, počinje ulica Nova Ves. 

I opet sam, ovoga puta u prizoru pročelja kapelice, primio svojevrsnu viziju ogledala u kojemu se može vidjeti i sagledati puno toga.

Nigdje u Novom zavjetu - niti u jednom od četiri uvrštena evanđelja - ne spominju se imena razbojnika koji su razapeti istom kada i Isus. Spominju se dva razbojnika od kojih se jedan, onaj Isusu desni (Dizmo), pred smrt ipak utekao Isusu. Onaj drugi sa Isusove lijeve strane (Gizmo) ga je zanjekao. Međutim, u nekim apokrifnim ili gnostičkim evanđeljima saznajemo njihova prava imena. Začudio sam se što ime ove crkve potječe iz apokrifnih, gnostičkih, evanđelja. Jedna od optužbi za templare bila je upravo gnoza.

Osim toga, jedna od optužbi prema templarima bila je i da štuju glavu Ivana Krstitelja, koju su navodno posjedovali zajedno sa pladnjem na kojemu je bila uručena kralju Herodu. 

Sasvim diskretno, na pročelju kapelice, odmah ispod razapetog Isusa - skriva se detalj lubanje. 

Međutim, lubanja je čest motiv na gotovo svim slikama koje kroz povijest, ilustriraju ovu temu. Navodno simbolizira smrtnost, izmjenu života u smrt, a koju je Isus svojim uskrsnućem pobijedio.

Simbolika lubanje inače je snažno prisutna među simbolima tajnih društava za koje se smatra da su nasljednici baš ovog zagonetnog crkveno - viteškog reda.

Opet navodno, ovdje prekrižene kosti predstavljaju skelet ogoljen do kosti, koji sa svojih 33 kralježaka, poput stepenica, vodi  do glave, do uma - do tajne nad tajnama - do Svetog Grala. Slučajno ili ne - 33. stupanj je i najviši stupanj u masoneriji.

Međutim, prikaz pročelja kapelice sv. Dizma može se doživjeti i kao putokaz. Ako stanete pred raspelo i pitate Isusa za smjer prema templarima koji su ga zanijekali, baš kao što ga je zanijekao i Gizmo (sa Isusove lijeve strane), odgovor će te naći u samoj ilustraciji...

Kako se Gizmo nalazi sa vaše desne strane - dakle dole desno, na Medveščak...

Međutim, fora je u zrcalnoj slici svijeta u kojoj se otkrivaju tolike tajne i zagonetke. Mason Albert Pike u jednoj svojoj knjizi napisao je: "Poneki od simbola predstavljaju se iniciranima, ali ga se namjerno zavodi krivim interpretacijama."

Zamislite si, dakle, da je ovaj prizor ogledalo u kojem vidite razapetog samoga sebe. U tom slučaju Gizmo (onaj "loši" - gnostik)  naći će se sa vaše lijeve strane. Budući sam bio u potrazi za templarima optuženima za gnozu, skrenuo sam lijevo na Novu Ves...

Koračavši dalje, razmislio sam malo o gnozi za koju su templari bili optuženi. Ispravno kršćansko vjerovanje je kada spasenje tražite isključivo u vjeri u Isusa (baš poput Dizme), dok je gnoza ono kada spasenje tražite kroz vlastito iskustvo i oslanjate se na vlastitu spoznaju (Gizmo). Da sam se suočen sa pročeljem kapelice pouzdao u prikaz Isusa na križu, skrenuo bih desno - na ulicu Medveščak. Međutim, uzdao sam se u vlastitu spoznaju (gnozu) i skrenuo lijevo, prema crkvi sv. Ivana Krstitelja.

Kada sam došao do kapelice od sedam žalosti (prolaznici su mi rekli da se tako zove), mogao sam se lako u mislima vratiti u 12. stoljeće. U to doba ovdje nije bilo ničega, a današnja ulica Nova Ves bila je samo puteljak na vrhu jednog izduženog brežuljka koji se sa Zagrebačke gore spušta duboko u gradsko tkivo.

Na mjestu gdje se smjestila kapelica taj brežuljak je najuži. Gledajući prema sjeveru, sa lijeve strane nalazi se udolina kroz koju je nekada tekao potok Medveščak, a danas je to Medvedgradska ulica.

Dok gledajući desno, nalazi se udolina kroz koju vijuga ulica Medveščak. Ispod nje, u nadsvođenom koritu, teče istoimeni  potok.

Dakle, nije mi se bilo teško u mislima vratiti u 12. stoljeće i zamisliti kako biskup Prodan, negdje 1170 - tih godina, jaše ovuda u pratnji konjanika u crno bijelim odorama sa crvenim križevima na prsima - templarima.

Inače, Nova Ves mi nije bila nepoznata. Nekada sam imao automehaničara koji je baš nasuprot crkve sv. Ivana Krstitelja u jednom dvorištu popravljao aute. Osim toga, svake godine se sa Mirogoja za blagdan Svih svetih, sa omotom vrućih kestena, pješice spuštam u grad i prolazim kraj dvorišta crkve.

Međutim, kada sam jučer pokušavao dozvati u sjećanje samo zdanje i njegov izgled - nisam uspio. Nekako sam znao i bio sam svjestan da se tu nalazi nekakva crkva, ali ne sjećam se da sam ju ikada vidio svojim očima. Sjećao sam se samo nekakve zidane ograde iza koje je nekakav gusti zimzelen. Objekt koji se sakriva iza toga naprosto nisam mogao prizvati u sjećanje. 

Naravno da mi je pao na pamet taj određeni diskretan šarm u kojemu se naprosto kupaju priče i legende o templarima i masonima. Sa tim mislima u glavi uzeo sam nekoliko interesantnih slika.

Zagonetke - odgonetke...

Napokon, došao sam na stotinjak metara do cilja - crkve svetog Ivana Krstitelja - navodne lokacije nekadašnjeg templarskog samostana. U dnu fotografije vidi se zid i gusti zimzelen koji sakriva crkvu.

Diskretan šarm prikrivenog:

Ni sa ulice Medveščak ne puca otvoreni pogled na ovo predivno mistično zdanje. Cijela je ulica Medveščak sa zapadne strane načičkana objektima - osim u podnožju same crkve. Drevna stabla nadvila su se nad ulicu i priječe pogled na crkvu. Atmosfera u tom šumarku je predivna: gust, okrijepljujući hlad i neki neobičan mir i spokoj.

Penjući se sa Medveščaka na Novu Ves - opet diskrecija...

I ponovno se ono prikriveno otkriva u zrcalnoj slici svijeta koji nas okružuje...

Napokon, ušao sam u dvorište crkve u namjeri da ovu ljepoticu diskretnog šarma snimim sa svih strana. 

Dok sam fotografirao crkvu, stalno sam imao snažan dojam da me netko promatra...

Nažalost, ulaz u samu crkvu bio je zaključan, ali u predvorju, sa desne strane, iza ograde od kovanog željeza nalazi se vrlo interesantan oltar...

Interesantan mi je bio po tome što se lijeva strana oltara, na neki način, suprodstavljena desnoj. Iako Gospa kao središnja figura svojom svetosti izmiruje dvije suprotnosti, ipak me  prizor podsjestio na dualizam i gnozu za koju su templari bili optuženi.

Na lijevoj strani imamo "crni kip" (pretpostavljam - sv. Antun), dok mu je na desnoj strani suprodstavljen kip u bijelom plaštu. Nadalje, na lijevoj strani oltara je srebrom optočena minijature crne Gospe sa crnim Isusom, sa krunama od zlatnih zvijezda. Crne Madone su toliko karakteristične za templare da je to teško ne primjetiti.

Na desnoj je strani opet minijatura Madone sa djetetom. Ovaj puta bjeloputa, ali pokrivena crvenim plaštom. Kako se Djevica Marija uglavnom prikazuje u plavom plaštu (kršćanski koloristički motiv uzačešća Djevice Marije) koji simbolizira sukob božanskog i ljudskog, nebeskog i zemaljskog - ovdje joj se suprodstavlja crveni plašt, a crvena boja simbolizta strast, ljubav i putenost koja je inače karakteristična za Mariju Magdalenu.

Ova pak svetica u legendama o Svetom Gralu nosi u sebi Isusovo dijete, Isusovu krvnu lozu. 

Naprosto, ovaj oltar kao cjelina u svakom svom detalju sakriva suprotnosti. To me nekako posjetilo na hologram i njegovu neobičnu karakteristiku: hologramski prikaz nečega - bilo čega, u svakom svom dijelu sadrži cijelokupan prikaz cijelog holograma. To me opet podsjetilo na teoriju o holografskom svemiru.

Na sve to se divno nadovezuje pod crkve popločen crno bijelim pločama. Taj je motiv oduvijek bio prisutan u templarskim, baš kao i u masonskim hramovima, a simbolizira dualizam, herezu - gnozu...

Kako su vrata crkve bila zaključana, prikaz njene unutrašnosti posuđujem sa: http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?t=580946&page=27

Ovaj crno - bijeli pod asocirao me je na katare i njihove prisne odnose sa templarima. Svim zainteresiranim za ovu tematiku preporučam da pročitaju OVO

Hlad u dvorištu crkve sv. Ivana Krstitelja zaista je bio dubok i oktepljujući. Svuda je vladao mir i tišina, ali spokoj je remetio taj zagonetni osjećaj da sam promatran..

Ipak, odlučio sam snimiti ulomke starije crkve koja je nekada bila na ovom mjestu.

Razmišljajući o porijeklu tih starih ulomaka; jesu li oni ostatci ranije templarske gotičke crkve  ili su dio starije crkve sv. Ivana Krstitelja, sjetio sam se informacije koju sam pročitao na netu.

Templarska crkva koja je bila na ovoj lokaciji nosila je ime sv. Zaharije. Zaharija je, podsjetimo se, bio OTAC samog Ivana Krstitelja. Zaharija je, po Bibliji, bio hramski tip.

Templari su bili vitezovi Hrama, dok je masonima Hram jedna od vrhunskih svetinja.

Osim toga, i na simboličkoj razini: starija crkva sv. Zaharije kao da je bila otac mlađoj crkvi sv. Ivana Krstitelja... Opet se sve složilo u jednoj točki, a dojam da me netko promatra nikada nije bio jači.

Napokon, u hladu dvorišta crkve spazio sam lice koje me je cijelo vrijeme motrilo...

I što sad? - Upitao sam se....

Otkrila mi se još jedna dimenzija, još jedan pravac koji, zajedno sa već navedenima, ima sjecište baš na ovoj lokaciji.

Predstavlja li ovaj prikaz glavu samog Ivana Krstitelja koju su templari (navodno) toliko obožavali?

Ili ipak ova glava predstavlja glavu samog Jacquesa de Molaya, posljednjeg velikog meštra templarskog reda koji je, dok su ga spaljivali na lomači na petak 13. 1314. godine, odaslao prokletstvo koje se OSTVARILO

Što sam dulje promatrao glavu na kući koja se nalazi preko puta same crkve, sve sam više imao dojam da njen izraz lica upravo ima funkciju da zastraši, prijeti - proklinje. Promatrajući je, uz svih 33 kralježaka moje kičme počeli su se uzdizati trnci i jeza ravno u moju ljubanju

Zaista mi se sve više činilo da ovo mjesto, ovaj brežuljak u sjevernom dijelu Zagreba, predstavlja ishodište samog grada koji se lepezasto širi južno od mjesta na kojemu sam stajao. Znakovi kojima je ovo tajanstveno mjesto prebogato, kao da mi govore da upravo odavde pušu svi vjetrovi u Zagrebu.

Sjeo sam na klupu u dvorištu crkve da u drevnom hladu ohladim vlastite misli. U glavi užarenoj od 38 stupnja Celzijusa kuhale su se kojekakve misli i osjećaji...

Razmišljao sam o ovoj lokaciji kao takvoj. Nekada se crkve nisu gradile samo tako slučajnim odabirom mjesta na kojemu će se graditi. Još u srednjem vijeku graditelji su itekako vodili računa gdje i kako će postaviti objekt. 

Ponovno se pokazalo korisnim to što sam u životu čitao sve i svašta.  Ima jedna knjiga (za sada joj neću spominjati ime i autora jer ću ga koristiti u jednom kasnijem postu - priči) koja kaže da su geomantičari imali presudnu ulogu pri planiranju izgradnje sakralnih objekata. Oni su na osnovu telurijskih zračenja pronazili najpovoljnije mjesto za sakralni objekt. Osim tih zračenja, važnu ulogu igrao je geografski položaj, reljef tla, podzemni vodotokovi, suptilne vibracije koje pojačavaju sakralni karakter i još puno toga.

Zaista, ovo mjesto ima tu neku vibru koja se itekako osjeti. Ovo je mjesto bogato nečim što vas opušta, smiruje i preuzima. Ako posjetite ovo mjesto, vjerujte mi, poželjeti ćete sjesti na klupu u parku crkve jer ćete osjetiti onaj, toliko rijedak, osjećaj kako vam se pune baterije.

Spomenuta knjiga nadalje kaže kako su geomantičari prije gradnje crkava najprije utvrdili neku središnju točku koja bi potpuno odgovarala njihovim kriterijima, da bi zatim na to mjesto zabili štap. Od sjene koju bi taj štap bacao početkom proljeća pri izlasku sunca, izmjerila bi se neka određena duljina. Ova mjera tvorila bi osnovu pravokutnika - kasnije apside.

Dakle, na taj su način srenjovjekovni slobodni zidari započinjali gradnju crkve. Na osnovu tlocrta transferiranog na zemlju, na osnovu sjene koju je bacalo proljetno sunce. I tu se ponovno zrcali ona već spomenuta alkemijska mantra "Kako gore - tako i dole". Navodno (prema knjizi) sam štap, koji bi zabijali u zemlju, sadržavao je neke svete pra-mjere i pra-omjere samog Salomonovog hrama. 

Dakle, opet ova priča dobiva nove pravce koji se križaju baš na ovom svetom mjestu...

U 12. stoljeću templari (Red siromašnih Vitezova Krista i Salomonovog hrama) su na ovome mjestu dali slobodnim zidarima da im izgrade crkvu i samostan. Pretpostavljam da je ta crkva sv. Zaharije bila slična ostalim gotičkim crkvama toga doba. Tako barem povijesna vrela to tumače, upravo zbog ulomaka koji su tu pronađeni.

Navodno je od njih dijelom sagrađena i ova mlađa crkva sv. Ivana Krstitelja u čijem hladu sjedim. Prema tim ulomcima, nekadašnja templarska crkva bila je monumentalnih razmjera. Pretpostavljam da je građena na gore opisani način.

Gledajući razasute ostatke gotičke crkve sv. Zaharije, asocirale su me na puzzle koje treba uklopiti u širu sliku stvarnosti u kojoj živimo...

                                           ***

Na ovo sam mjesto došao zato jer je ovo mjesto sjecište pravaca koje sam primjetio na strukturama opisanim u NULTOJ PRIČI. Osim toga, želio sam osobno doživjeti ovaj prostor. Ovdje sam došao pronaći suptilne putokaze i znakove koji bi mi, moguće,  potvrdili ono što sam naslućivao...

Naslućivao sam da su nekada davno ljudi živjeli znajući da su od prirode potekli, da su njen dio, da su se ravnali i orjentirali u njoj na način da ju osluškuju i prihvaćaju njene zadanosti i ograničenja. Ne zato što nisu imali znanja da ju preoblikuju i prilagode sebi, već zato što su znali, vjerovali, bili uvijereni da je tako lakše, jeftinije, dugoročno pametnije - prirodnije. 

Ustao sam se sa klupe, okrenuo se prema jugu, raširio sam ruke dole prema Zagrebu otprilike u kutu od 60 stupnjeva, zatvorio oči i ....

... i osjetio sam nevjerojatnu stvar. Osjetio sam kako upijam energiju grada ispod sebe. Osjetio sam jedinstvo sa ljudima koji su mi se našli u naručju. Osjetio sam ljubav. Osjetio sam sreću. Osjetio sam i puno patnje. "...njegova me rana peče..." ispjevao je pjesnik pjesmu o zagrebačkim ulicama. Mislim da je mislio upravo na ovaj osjećaj dok je pisao te riječi.

Shvatio sam da stojim na mjestu na kojem je negdje u blizini zakopan Sveti Gral - ma što on bio i predstavljao. Ako templari i jesu tu imali svoj samostan i crkvu, ako su je i gradili masoni, ako u svemu tome i postoji neka zagonetka i tajna, siguran sam da ona nema negativan predznak. Ne može ga imati na mjestu poput ovoga.

Pretpostavljam da je ovo sveto mjesto u prošlosti bila svojevrsna referentna točka prema kojoj su stremili ljudi koji su živjeli, stvarali i gradili niže - dole, u gradu. Pretpostavljam da su ulice koje se svojim smjerovima nalaze i križaju u ovoj točki, naprosto tako rasle - baš kao što biljke (zbog nekog koda u sebi) rastu prema suncu, prema izvoru života. 

Osim toga... Ivan Krstitelj... Hej! Po kojim je riječima poznat najširim masama, čak i onima koji nisu čitali Bibliju?

" Evo šaljem glasnika svoga (Ivana Krstitelja) pred licem tvojim da ti pripravi put. Viče u pustinji : Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!"

I tri predivne ravne "staze" i vode do ovoga mjesta. Savska, središnja os i Branimirova...

U tom trenutku sam dobio viziju koju sam kasnije na compu ilustrirao i upotrijebio kao naslovnu sliku ovog bloga...

Na toj ilustraciji prikazao sam masonski simbol (šestar i kutnik) sa svevidećim okom. Taj simbol ilustrira alkemijsku formulu "Kako gore - tako i dole". U mojoj interpretaciji, taj šestar sa svevidećim okom promatra, mjeri, gradi (aktivni princip) sve ono odmjereno, njemu niže - izgrađeno (pasivni princip).

U ovoj ideji, u ovom prikazu, nema ništa okultno, prikriveno, zavjerenički. To je jednostavan prikaz univerzalnog pricipa po kojemu se stvari odvijaju u prirodi. Prikaz ilustrira zajedništvo aktivnog i pasivnog; muškog i ženskog - ilustrira kreativnost prirode u kojoj živimo i stvaramo, i u kojoj smo življeni i stvarani...

Spustio sam ruke, provjerio fotoaparat i ispunjen krenuo dalje...

Preko puta crkve sv. Ivana Krstitelja nalazi se Provincija Presvetog Srca Isusovog i Marijina - samosan Antunovac.

 Više o njemu možete pročitati OVDJE

Pored samostana nalazi se jedva primjetna Znikina ulica, koja vodi dole na Medvedgradsku ulicu. 

Tamo je nekada davno žuborio potok Medveščak. Na ovoj paklenoj vrućini lako sam si mogao zamisliti žedne templare kako baš ovim putem silaze na potok, koji je sa Medvednice u grad donosio svježinu, vodu - život.

Znikina ulica svodi se uglavnom na stube kojima se sa Nove Vesi silazi na Medvedgradsku ulicu.

Morate imati dobro oko da bi iz Medvedgradske ulice primjetili Znikinu ulicu. Ova slika dole je raskršće Medvedgradske i Znikine.

Motajući se okolo, sjetio sam se kako su templari navodno bili čuvari Isusove krvne loze. Marija Magdalena bila je Sveti Gral, a u svojoj je utrobi nosila i čuvala tu svetu krv...

U filmovima i knjigama obično su se pojavljivali tajanstveni likovi koji su predstavljali potomke templara, koji su putokaz prema pravoj istini o Gralu čuvali prenoseći tajnu sa koljena na koljeno usmenom predajom, obično šifriranom nekakvim zagonetnim simbolima.

Iako je vrućina bila nesnosna, ipak mi je bilo neobično što na cesti nije bilo ni žive duše. Kao da su se svi zavukli u svoje domove gledajući svoja posla.

Međutim, jedno stvorenje mi je mijaukanjem privuklo pozornost.

Mačka! Pa kud baš crna? 

Kako je bila pitoma i dala se maziti, neko sam se vrijeme igrao s njom, da bi odjenom skočila i prešla cestu. Dozivala me mijaukanjem, kao da mi je željela pokazati neki kamen...

Prišavši bliže vidio sam da to nije bilo kakav kamen. Radilo se o artefaktu. Istrošen zubom stoljeća, ipak je otkrivao da je nekada davno bio dio neke drevne građevine. Odmah mi je bilo jasno da stojim ispred još jednog ulomka nekadašnjeg templarskog samostana.

Imao sam osjećaj da je ovo mjesto prepuno takvih artefakata i nisam bio u krivu... Ovdašnji stanovnici stavljaju takve stvari kao ukras u prozore.

Iz obližnjeg grma još je netko zamjaukao...

Opet mačka. Ovaj puta bijela. Opet se crno suprotstavlja bijelom, opet suprotnosti: crna mačka pitoma i mazna - bijela je divlja i sakriva se u grmlju...

Naravno da sam se sjetio Nastassije Kinsky i te posebne vrste ljudi - pantera, koji se pretvaraju u mačke. Ipak, sjetivši se tanke granice između ludila i normalnoga, otresao sam se tih primisli i krenuo polako kući.Tamo me je čekala intima moje radne sobe kao i mir toliko potreban za preživanje ovih doživljaja. 

No, na putu kući čekalo me je još iznenađenja...

Spuštajući se Novom Vesi prema katedrali - prema gradu, uočio sam još jednu zanimljivu pojedinost.

Kako sam prošlu noć proveo uglavnom proučavajući ovu lokaciju, na satelitskom prikazu grada pažnju mi je privukao zanimljiv detalj. Na satelitskoj snimci ovog područja, na lokaciji Kaptol centra, zamjetio sam koncentrične krugove koji se šire iz jedne točke. Kao da se radi o svojevrsnom epicentru iz kojega se nešto širi Zagrebom.

Odmah do njega postoji još jedna zagonetna struktura. Nažalost nisam bio u mogućnosti napraviti jasniji prikaz, ali odlučio sam uz put posjetiti i tu lokaciju da provjerim o čemu se tu radi..

Sa zemlje to izgleda ovako...

Što točno predstavljaju ovi koncentrični krugovi, trebalo bi upitati tvorca idejnog projekta, ali mene neodoljivo asociraju na to da je netko želio reči da se iz ove točke neki vrag šiti uokolo.

Možda je ovo epicentar zagonetnih, suptilnih vibracija koje se šire Agramom - Zagrebom...

Što se tiče one druge strukture koja je iz zraka podsjećala na solarni simbol – sa zemlje izgleda ovako...

Ispod ovog svojevrsnog sunca, sunča se skulptura meni nepoznatog autora...

Urezane linije na kamenu malo me podsjećaju na Marka Pogačnika i njegov projekt litopnkture Zagreba o kojem će u slijedećim postovima biti riječi. Ne znam koliko je to povezano i za sada ostajem samo na dokumentiranju činjeničnog stanja na terenu.

Međutim, ovo mjesto na Kaptol centru sakriva još jedan, meni jako dobro poznat simbol...

Prelijepa crno-bijela šahovnica. Baš poput one na podu crkve sv. Ivana Krstitelja; baš poput one u masonskim hramovima i templarskim gotičkim katedralama.

Zaista bi se tumačenjem ovdje prisutnih simbola mogla napisati knjiga. Svi pra-elementi su prisutni...  voda, zrak, zemlja i vatra. Netko ih je ovdje postavio i ostavio zajedno sa porukom koju tek treba protumačiti. Mislim da je poruka ovoga mjesta samo djelić šire poruke ukodirane u strukturi na planu grada. Opet, samu strukturu je nemoguće protumačiti bez sakupljanja ovih manjih poruka na samim lokacijama na zemlji.

Na koncu konca - današnji fotosafari je tek prvi, a ostali tek slijede. To i jest ideja ovog bloga. Sa tim mislima skuhanima u glavi na 38 Celzijusa napokon sam krenuo kući.

Već na kraju puta, na samom povratku, spazio sam kuriju koja je na svojoj fasadi ponosno čuvala ime Marije Magdalene. Ovaj prizor na samom kraju današnje priče cijelu stvar vraća na njen sam početak o kojemu ću razmišljati sutra - legendu o Svetom Gralu.

Niveta