BROJAČ POSJETA

12/09/2014

TAJANSTVENI POTOK MEDVEŠČAK

Osim što na Zemlji postoje mjesta na kojima se čovjek oduvijek osjećao bolje, na kojima je blago bolje napredovalo, a vegetacija izdašnije darivala svojim plodovima, Majka Zemlja krije i ona mjesta koja su zbog svojih specifičnih energetskih potencijala oduvijek iz ljudi izvlačila ono najtamnije u njima. Kako Louis Charpentier u knjizi „Tajne katedrale u Chartresu“ piše: „Na mjestima gdje se telurički tokovi i struje susreću porađaju se zmajevi, kojekakve zamišljene utvare i nemani – melusine.“ I čini se da je baš ovo posljednje navedeno biće – Melusine (ženski duh vode, rijeka, potoka i svetih izvora) - zaposjelo izvore u krajolicima koji će jednom postati povijesna jezgra Zagreba.

Melusine

Prema legendi: U gori sv. Jakova, izviru tri vrela, koja se zovu Bedzgov zdenec, što izvire ispod velikog Slemena; Kozji zdenec, što izvire ispod velikog Brestovca i Kraljev zdenec, što izvire ispod Velikog Plazura.

Kraljičin zdenac

Bujični potok Medveščak

Upravo kod ovog posljednjeg, Kraljičinog zdenca, sva tri izvora spajaju se u jedan te isti bujični potok, koji je, noseći zbog tri svoja izvora arhetip trojstva, oduvijek u grad slijevao neku vrst prokletstva. Naime, Kraljičin zdenac smješten je ispod Medvedgrada na brdu Mali Plazur, a to mjesto je od pamtivijeka pratio samo loš glas. Uz to mjesto vezane su legende o zloj Crnoj kraljici, zakopanom blagu koje čuvaju zmije i brojnim sličnim legendama koje uvijek pričaju samo o nevoljama. Međutim, utvrda Medvedgrad (13.st.), osim što je i sama propala zbog zle sudbine, oduvijek je građanima drevnog Zagreba, pogotovo Gradeca, donosila samo pljačku, smrt i slične strahote. U tom smislu - čak se u drevnim i tajnim kaptolskim zapisima Medvedgrad nazivao „Maledictum Castrum Medved“ (maledictum - lat. kletva ili psovka).

'Maledictum Castrum Medved' - Medvedgrad

Kako zemljina zračenja i energije poput teluričkih djeluju na ljudski intuitivni plan, ovisno o specifičnostima tih zračenja – one u ljudima oblikuju i odgovarajući doživljaj pojedinog mjesta. Drugim riječima - kod intuitivno osjetljivijih ljudi dobre vibracije rezultiraju dobrim utvarama, dok one manje dobre vibracije i zračenja mogu rezultirati nelagodnim vizijama ne baš uvijek ljupkih stvorenja. Upravo zbog informacija sadržanim u zemljinim zračenjima koje intuitivno u ljudima ponekad može „pročitati“, putevi i tokovi takvih zračenja po zemljinoj površini nazivaju se još i sinkrone linije.
Očito je da zračenja u dijelu Zagreba ispod i oko Medvedgrada sadrže informacije koje su oblikovale legende o zloj Crnoj kraljici, njenim nedjelima, pa čak i o crnom gavranu koji je sjedio na njenom ramenu. Zla kraljica, još k tome crna, čak i crni gavran - sve su to simboli i arhetipovi koji su rezultat intuicijom „pročitanih“ informacija koje iz dubine Majke Zemlje izviru na ovim mjestima.

Ukleto stablo u šumi ispod Mevedgrada

Međutim, tu nevoljama vezanim uz začarano mjesto nije kraj. Naime, prokletstvo ovog mjesta ispod Medvedgrada, kojega prokletim nazivaju čak i tajni kaptolski spisi, na neki način "otopljeno" u vodi bujičnog potoka Medveščaka tisućljećima je svojim duhom podvojenosti napajalo krajolike koje će kasnije prekriti Zagreb. Osim katastrofalnih poplava od kojih je najgora bila 1651. godine i koja je odnijela 52 života, od samih početaka osnivanja grada Zagreba - potok Medveščak će mu značiti život, ali s druge strane i prokletstvo. S jedne strane potok je bio žila kucavica zbog vode koja život znači i pogonske snage za gradske i kaptolske mlinove, ali s druge strane potok je od samih početaka bio mjesto krvavih sukoba između stanovništva sakralnog Kaptola i profanog Gradeca. I dan danas ulica koja je nastala na nekadašnjem mostu iznad ovog ukletog potoka nosi zloslutno ime „Krvavi most“.

Ulica Krvavi most

Upravo bi Melusine kao duh izvora, potoka i voda mogla biti odgovorna za ovakvo stanje stvari. Naime, Legenda o Melusini, koja vuče korijene iz keltske i germanske mitologije, kaže kako to biće u svojoj suštini nosi arhetip dualnosti i podvojenosti koju simboliziraju njena dva repa.

Melusine. Pročelje Glavnog kolodvora u zagrebu

Melusine

Drevna mapa duboko podijeljenog grada

Iako su Zagrepčani nostalgijom vezani za ovaj potok, a mnogi i žale (među njima sam i ja) što se Grad pri svojem razvoju nije drugačije odnosio spram ovog potoka i uklopio ga nekako u mrežu svojih ulica, što bi zasigurno rezultiralo slikovitijim i zanimljivijim izgledom grada, u sklopu komunalnog programa Medveščak je krajem XIX stoljeća dereguliran, nadsvođen te danas teče ispod grada u svojem podzemnom koritu.

Podzemno korito potoka Medveščaka

Međutim, kako bi se intuitivno doživjela sva mistika ovog zanimljivog potoka, nije potrebno pentrati se po Medvednici, iako tu opciju iz sveg srca preporučam svakome ljudskom biću otvorenog uma i srca. Dovoljno je četrnaesticom doći do Gupčeve Zvijezde gdje vam se pruža mogućnost da samim pogledom na Ksaversku dolinu doživite svu ljepotu i snagu mističnog energetskog upliva kojega Medveščak, bez obzira što danas teče svojim podzemnim koritom, još uvijek donosi u grad.

Energetski upliv sa Medvednice

Nakon više od sto godina Gupčeva Zvijezda u sebi skriva zagonetne tragove koji su gotovo sigurno nastali kao rezultat intuitivnog (a moguće je i sasvim svjesnog) doživljaja potoka koji je nakad davno ovuda proticao. U tom smislu naročito je zanimljiva jedna krošnjama zamaskirana kuća...



...koja na svojoj fasadi krije simbole koji u sebi nose arhetip potoka koji nekada davno ovuda tekao prema gradu.


Simboli muškog i ženskog principa na pročelju


Prikaz ženskog arhetipa punog suprotnosti (dualizam): rog izobilja s ružama okrenut prema nebu - ruža u ruci prema Zemlji; slično prikazima Majke Božje prisutan je mitski sukob nebeski plave i bijele (Zemlja).
Lav kao simbol muškog principa nalazi se ispod murala sa prikazom ženskog principa.

Post o mističnom potoku Medveščaku završiti ćemo prikazom još jedne kuće koja se nalazi na Gupčevoj Zvijezdi. Na samom početku Medvedgradske ulice, kojom je nekada ovaj prezanimljivi potok ulazio u sam grad, nalazi se kuća za zagonetan reljefom na svojoj oronuloj fasadi.


Vegetacijom obrasli reljef, sveta ikona Isusa Krista, kao da svjedoći o zaboravljenim sposobnostima nekadašnjih graditelja, koji su intuitivno, ili možda ipak sasvim svjesno, osjećali da ovo mjesto zaslužuje i treba posebnu zaštitu i blagoslov koji bi neutralizirao sve ono negativno što je ovaj potok tisućljećima donosio u samo tkivo grada Zagreba.



Neven Iveta

12/05/2014

Poganski korijeni grada 3. dio - Putevima drevne zvijeri

Slavenski sveti trokuti
ilitiga:
u potrazi za drevnom zvijeri Velesom

Slika 1. Rekonstrukcija slavenskog svetog trokuta prema radu: 'Poganski bogovi i njihovi kršćanski supstituti'

O dolasku Slavena na ove prostore za se vrlo malo. Teorije o dolasku tog etnosa konstruirane u 19. stoljeću bile su politički zanimljive i stoga zacementirane, tako da i danas predstavljaju znanstvenu dogmu. Međutim, brojni znanstvenici, među kojima je i Ivan Jurić (video dolje), na temelju suvremenih genetičkih istraživanja nastoje unijeti više svijetla u ovu problematiku.



Ipak, bez obzira na sve genetičke analize koje pokazuju da su Hrvati autohton narod koji je na ovim prostorima prisutan već 20.000 godina, utjecaj slavenske kulture bio je presudan, što se najbolje vidi u jeziku kojim govorimo. Kao što ćemo vidjeti: u širenju slavenske kulture bila je važna religija, a posebno jedna drevna slavenska tradicija po kojoj su žreci (slavenski vračevi) panteon svojih božanstava, sa neba, spuštali na zemlju, da bi ga za buduće generacije naprosto utisnuli u krajolik. Prema literaturi - mnoge zemlje pod slavenskim utjecajem imaju takve svete krajolike, a u jednom od takvih izrastao je i grad Zagreb. 

Nazivajući određene strateške točke u krajoliku imenima svojih božanstava, nastali su nazivi pojedinih dijelova grada koji se u obliku prepoznatljivih toponima zadržali sve do danas. No prije nego što počnemo otkrivati ta posebna mjesta u gradu, treba reći nešto više staroslavenskom temeljnom mitu, ali i toj mističnoj tradiciji po kojoj se, spuštanjem božanstava na zemlju, stvaraju sveti ili mitski krajolici - ogromni hramovi na otvorenom. Zbog tri točke na zemlji, od kojih svaka dobiva ime po jednom od tri najvažnija božanstva, stvaraju se svojevrsni geoglifi (sl. 1.) koji se zbog oblika nazivaju još i 'slavenski sveti trokuti'.

Temeljni staroslavenski mit

Slika 2. Skulptura 'Borba' (Ribar sa zmijom), Simeon Roksandić, 1908.

Temeljni staroslavenski mit, kojega ćemo u ovom postu prilično površno obraditi (link za podrobniji opis OVDJE), autentična je priča koja je ljudima onog vremena predlagalo okvir za promišljanje svijeta i svetog. Dualistička borba boga gromovnika Peruna protiv boga Velesa (koji je bivao prikazan u obliku zvijeri - zmije, zmaja, ponekad i medvjedom; a taj je motiv preuzelo i kršćanstvo za obilježavanje zlog (slika 2)) starim su Slavenima predočavali vječnu borbu toplog protiv hladnog dijela godine.

Slika 3. Žena s oroborusom (kozmičkom zmijom) simbolom cikličkog pricipa u Univerzumu. Mrtvačnica na Mirogoju

Mokoš (žensko božanstvo) Slavenima je predstavljala ciklički karakter prirode, ali i Sunce koje ljeti boravi u dvorima Peruna, a zimi u vlažnom podzemlju među korijenjem stabala što je bilo carstvo Velesovo (slika 3, shematski prikaz kozmičkog stabla). Jarilo, sin majke Mokoš, sarim je Slavenima predstavljalo onu konkretnu moćnu energiju prirode koja u proljeće, u oku od dan-dva, zazeleni krajolik, dok se njen smiraj lijepo očitovao u zagasitim bojama jeseni. Hijerarhija slavenskih božanstava jasno se prikazue i svetim stablom (arbor mundi), tj hrastom koji je Slavenima bio sveto drvo.


Temeljni staroslavenski mit imao je dakle tri funkcije: narativnu (mit priča priču), inicijacijsku (mit otkriva i uvodi) i etiološku (mit objašnjava). Drugim riječima - peripetije u odnosu ovdje opisanih božanstava drevnim su ljudima nudili objašnjenja i utjehu, ali i ulijevala nadu i sigurnost; davale su mu ono nešto bez čega bi svatko bio izgubljen, bez čega bi svaki čovjek poludio - vjeru u novi dan, godinu i budućnost - vjeru u život.

Sveto vrijeme, sveti prostor

Kada su drevni Slaveni uz pomoć mita stekli orijentciju u svetom vremenu, trebalo je ustanoviti i sveti prostor. Slikovito rečeno: tebalo je osigurati prostor kojega će buduće generacije nazivati rodnom grudom i djedovinom, čije će planine, rijeke i šume biti nastanjene božanstvima; koji će osigurati da sam mit kroz generacije ostane duboko ukorijenjen u svijesti i podsvijesti puka.

Slavenski žreci svoja su božanstva sa neba na zemlju spuštali poštujući tajanstvene kodekse, koji, u stvari, začuđuju jer odaju zavidan nivo poznavanja geometrije, matematike i astronomije. Naime, odabirući tri točke u prirodi koje će nazivati imenima svojih božanstava, morali su to učiniti tako da one oblikuju trokut koji u sebi sadrži 'korijen iz dva', kao i kut od približnih 22 stupnja. Međutim, to ukazuje i na pogrešnu predodžbu o starim Slavenima kao primitivnim divljacima. Ova saznanja, naprotiv, ukazuju da su oni bili napredna kultura koja je već u ono doba bila sposobna precizno izmjeriti kut kojeka Sunce tvori za ljetnog u odnosu na zimski solsticij. Sposobnost slavenskih vračeva da sam temeljni mit prikažu geometrijski, te da ga transcedentiraju prema simbolici prostorne orijentacije, ukazuje na veličanstvene kulturološke dosege te sofisticirane kulture. Više o tom fenomenu pogledajte u videu ispod (Šetnja s bogovima 1. i 2. dio).






Što se tiće sakralnog krajolika koji je u obliku slavenskog svetog trokuta primjećen u Zagrebu, u literaturi 'Poganski bogovi i njihovi kršćanski supstituti', autora Vitomira Belaja, saznajemo da je on određen sa slijedeće tri točke u gadu (slika 1): 

1. Veliki Plazur (brdo iznad Medvedgrada na kojemu se nalazi kapelica sv. Jakoba) kao točka u prostoru na kojoj 'sjedi' bog gromovnik Perun;
2. Crkva sv. Marka na Griču koja pripada majci Mokoš;
3. Jarun kao baruština u kojoj svoje dvore ima bog Veles

Međutim, kako bi bolje upoznali dijelove grada koji omeđuju ovaj staroslavenski hram, kao uostalom i sam staroslavenski mit, predlažem da mi se pridružite u obilasku grada kojeg sam u ljeto 2013. godine poduzeo u potrazi za tragovima drevne zvijeri, zmije ili zmaja - Velesa.


Putevima drevne zvijeri


Prema predaji - bog Veles, kao ktonsko božanstvo, svoje je dvore imao među korijenjem kozmičkog stabla duboko u zemlji i močvari. Prema već spomenutoj literaturi, pretpostavlja se kako je u slučaju zagrebačkog svetog trokuta upravo Jarun, koji je nekada bio močvara, bio ono mitsko mjesto gdje je svoje dvore imao Veles. Moguće je i to da samo ime Jarun potjeće od Jarila (Perunovog i Mokošinog sina) kojega Veles otima te ga drži zatočenog u svom svijetu.


Slika 4. Jarunska močvara

Legenda govori kako je strašna zvijer Veles, zarobivši sve vode svijeta (zbog čega je zavladala velika suša i žeđ), krenuo u pohod na Peruna. Budući je ljeto (topli dio godine), ljubav između Peruna i Mokoš (koja je Sunce) snažna je i intenzivna. No legenda kaže da će se to uskoro promijeniti. Dobro skrivenom u jarunskoj močvari, Velesu se nudio savršen pogled za strateško promišljanje svog pohoda na Veliki Plazur iznad Medvedgrada, gdje je, prema legendi, stolovao njegov ljuti protivnik (slika 5)


Slika 5. Pogled s Jaruna na Medvegrad i Veliki Plazur.

Međutim, kao drevna i mudra zvijer Veles neće krenuti u otvoreni pohod na moćnog Peruna. Najprije će pričekati kraće dane koji će najaviti zahladnjenje u ljubavi između Peruna i Mokoš jer Veles zna da tada dolazi njegovo vrijeme. Budući je Mokošina točka zagrebačkog svetog trokuta kod crkve svetog Marka, lukavi Veles svoj će pohod započeti zaobilazno - preko Grića.


Slika 6. Crkva sv. Marka na Griču

Prema literaturi, mjesto koje su stari Slaveni nazivali Mokošinim imenom moralo je biti uz neki izvor ili zdenac. Iako kod crkve svetog Marka danas ne postoji nikakav zdenac, o njegovom postojanju nam govori indirektan podatak iz 1806. godine, kada je Skupština županije zagrebačke odlučila predložiti da se ova crkva sruši jer je: 'premalena i tijesna, grobnice zaudaraju i od ovih se može otrovati javni zdenac do crkve'. Osim toga u kolektivnoj memoriji Zagrepčana još uvijek živi legenda o zmaju kojeg su crnoškolci (grabancijaši) u ovom zdencu zatrpali mlinskim kamenjem. Možda su zaista nabrijani grabancijaši, vrebajući nadobudno kraj zdenca, spazili nesretnog Velesa koji se, možda nespretno - poput slona u staklarnici, u tijesnom bunaru skrivao vrebajući Mokoš. Bez obzira na ovu šalu, možda staroslavenski mit i narodna predaja o zmaju u zdencu kod Markove crkve zaista imaju neke dublje skrivene poveznice.

Kada je Veles napokon zarobio Mokoš, bio mu je otvoren put ka dvorima Perunovim na Velikom Plazuru, koje se nalazi na planini Medvednici. Možda je i ime planine Medvednice također povezano sa Velesom jer ga je staroslavenska ikonografija prikazivala i kao medvjeda. Bitno je primijetiti i to da je pravac: sveti Marko - Mali Plazur (Medvedgrad) - Veliki Plazur (crkva sv. Jakoba) zaista savršena pravocrtna linija i nije slučajno da su po njoj drevni Slaveni rasprostrli svoj mitski sakralni krajolik (slika 8). Osim toga, slika dolje nudi neobično lijep pregled tog krajolika. Toranj crkve sv. Marka kao da presijeca Medvedgrad na dva jednaka dijela, a svojim vitkim vrhom pokazuje upravo na brdo Veliki Plazur - dvori Perunove.


Slika 7. Foto: Velimir Mirt


Slika 8. Savršena pravocrtna linija: sv. Marko - Medvedgrad - Veliki Plazur

Kako ime brda Plazur (Veliki i Mali) dolazi od staroslavenskog glagola 'plaziti' ili 'plazuriti', a koji označava krtanje tj. plaženje zmije, lako možemo zamisliti kao je vijugav hrbat tog pravca drevne Slavene podsjećao na ogromnu zmiju koja se penje, plazi, po Medvednici. No, bez obzira na zastrašujuću snagu zvijeri Velesa, koja je u drevnim Slavenima zasigurno budila strahopoštovanje, on će u svojem mitskom pohodu biti zaustavljen i poražen, a kao što ćemo vidjeti - Medvedgrad predstavlja točku do koje će se on najdalje probiti, odakle će biti otjeran odkud je i došao - gdje mu je i mjesto - u močvaru među korijenje.

Mitski uspon prema Velikom Plazuru počinje u Šestinama (slika 9).


Slika 9. Pogled iz Šestina prema Medvedgadu iznad kojega se uzdiže Veliki Plazur

Kapelica sv. Roka (slika 10) skladno se uklapa u podnožje Velesovog mitskog uspona. Naime, nije nemoguće da je nekada davno ovo mjesto iznad Šestina bilo označeno kao pogansko mitsko prizorište, koje je dolaskom kršćanstva zaposjeo sveti Roko. Taj je svetac u kršćanskoj mitologiji izrazito vezan za zemlju, a njegovi prikazi s psom podsjećaju nas da je on isto tako i zaštitnik životinja, i zvijeri.


Slika 10. Kapelica sv. Roka iznad Šestina

Mitski uspon prema Velikom Plazuru prepun je drevnog i debelog korijenja, koje je bilo idealna kamuflaža za Velesovo prikradanje dvorima Perunovim.






Napokon, dolaskom na Medvedgrad na Malom Plazuru, koji je najviša točka do koje će se Veles ikada probiti, pruža nam se lijepa slika i pregled sakralnog, mitskog, krajolika, koji je drevne Slavene nadahnuo da sa neba u njega spuste svoja božanstva. Iako je dan bio sparan, a zbog vlage u zraku vidljivost nije bila savršena, sa medvedgradskog tornja pruža se impresivan pogled na Zagreb i na crkvu svetog Marka odakle je Veles krenuo na svoj mitski uspon.



Okrenemo li se za 180 stupnjeva od pogleda na Zagreb, suočiti ćemo e sa brdom Veliki Plazur, na čijem su vrhu dvori Perunove, ali koje Veles, pa tako ni mi, ovaj put nećemo vidjeti.



Perun, bog gromovnik, gađajući munjama i gromovima zvijer Velesa, napokon će ga otjerati odakle je i došao. Posljedica tog poraza biti će oslobađanje zarobljenih voda koje će napokon napojiti na smrt žednu zemlju i ljude. Veles će se vratiti pod zemlju među korijenje, a mladi Jarilo, koji je zarobljen u Velesovom svijetu rastao napasajući vukove, osloboditi će se. U proljeće, oko Jurjeva, u obliku proljetnih sokova Jarilo će od korijena jurnuti prema krošnji svetog stabla svijeta, prema dvorima svog oca Peuna, koji je porazivši Velesa nanovo zadobio Mokošino povjerenje i ljubav. U roku od dan dva zazeleniti će se cijeli krajolik, a to će zavrtiti kotač u još jedan krug svetog vremena, koje je zahvaljujući vječnoj borbi bogova vječno. 

Napokon, vidjevši da je cijeli staroslavenski mit, u stvari, kalendar koji je našim davnim pretcima bio stvar egzistencije, te zbog toga opravdano svet, krenuo sam kući. Međutim, na medvedgradskom zidu, na kamenu ugrijanom jarkim proljetnim suncem, opazio sam pretka drevne moćne zvijeri - zmaja Velesa. Valjda titraj drevnih pradjedovih gena oblikovao je duboko u meni osjećaj strahopoštovanja i učinio je ovaj susret duboko osobnim. Bio je to, shvatio sam, mistični znak, ali i blagoslov upućen iz davno zaboravljenih svjetova naših davih predaka. 



Neven Iveta