Sve ono što je u Zagrebu
tajno i prikriveno oslanja se na jednu kobnu civilizacijsku tekovinu koja koja
glasi - vrijeme je novac. Sve je manje ljudi koji u šetnji gradom istražuju
njegove ulice, spomenike i trgove. Ta su mjesta postala točke B koje su sa
točkom A povezane pravcem kojeg valja priječi što jeftinije, a to znači - za što
manje vremena. Sa takvim mentalnim i emocionalnim blokadama u glavi većina
ljudi jedva prepoznaje znamenitosti kraj kojih prolaze. Sve je manje ljudi koji
zastaju, obilaze ih i postavljaju pitanja u vezi njih. U takvoj situaciji, sve
ono što je u Zagrebu tajno i prikriveno takvo će i ostati za još dugo vremena.
S druge strane - svaki
grad ima svoju tajnu i prikrivenu bit. Svaki grad duboko u sebi nosi kod, tajnu
šifru koja je odgovorna za njegovu posebnost. U svakom gradu postoji najmanje
jedno tajanstveno mjesto iz kojega su se nekada davno počeli širiti smjerovi
njegovih prvih ulica. Takva mjesta, koja danas prepoznajemo kao povijesne
jezgre gradova, redovno odišu "onim nekim" - pomalo mističnim i
zagonetnim šarmom. Atmosfera koja se sa takvih mjesta širi gradom uvijek
bitno određuje onaj jedinstveni i neponovljivi habitus svakog grada.
Zagreb spada među one
gradove koji svoj mistični i zagonetni šarm mogu zahvaliti nečem dubljem od
uobičajenih povijesnih ili arhitektonskih specifičnosti koje imaju, manje više,
svi gradovi. Baveći se prikrivenim simbolima Zagreba naišao sam na mjesta u gradu
koja izrazito snažno djeluju na ono intuitivno u ljudima. Iako je čovjek odavno
izgubio svoju funkcionalnu
intuiciju, još uvijek svatko od nas na takvim mjestima može čuti
tihi šapat kojim mu se obraća ovaj grad. Bilo da šapuće o krajolicima u kojima
je izrastao, kojima su u mitska vremena kročili bogovi; bilo da šapuće o
potocima s kojima u grad utječu čarolije mistične planine iz koje izviru; čak i
ako šapuće o tokovima suptilnih živorodnih energija koje u smislu Zmajevih
brazdi protiču kroz njega – te priče, koje na tim posebnim mjestima grad priča
o sebi, uvijek se dotiču njegove najdublje intime i prikrivene autentične biti.
Arhetip trojstva
Ima nešto čudno, gotovo
mistično, u fenomenu nastajanja gradova. Kao da postoje točke na Zemlji koje su
u davno prohujalim epohama čovječanstva iz nekog razloga posebno snažno
privlačile ljude da na njima započinju organizirani način života. U nekim
bližim i arheološki dobro dokumentiranim epohama jasno se može iščitati smisao
nastanka grada. Uglavnom su nastajali na važnijim trgovačkim rutama ili je
položaj njihovog začetka bio povezen uz fortifikacijske tj. obrambene potrebe
njegovog stanovništva.
S obzirom na
podjelu gradova prema njihovom nastanku Zagreb spada među one
europske gradove čiji se nastanak smješta u srednji vijek. Njegova
srednjovjekovna faza ogleda se u površinom maloj povijesnoj jezgri koju je
naseljavao mali broj stanovnika, a koja je, smještena na uzvišenim obroncima
Medvednice, uglavnom bila opasana obrambenim zidinama. Međutim, srednjovjekovna
faza Zagreba ogleda se i u još nečemu, što ću za sada samo naznačiti, da bi u
kasnijim tekstovima detaljnije razdradio i opisao taj, pomalo mistični,
fenomen ovoga grada.
Specifičnost Zagreba
ogleda se, dakle, po tome što se iz njegove srednjovjekovne faze još i danas
jasno razabiru tri po funkciji različite cjeline. Gradec- svjetovni, Kaptol kao
crkveni te Medvedgrad kao feudalni dio grada, čine trilateralnu cjelinu
povijesne jezgre Zagreba. Znakovito je i zanimljivo da se ta, Zagrebu toliko
specifična, trojnost od davnina ilustrira u njegovom grbu na kojemu na jednoj
kamenoj trvrđavi tri kule uzdižu visoko u nebesa naznačena zvijezdom i
polumjesecom. No kao što sam i rekao: o tom trojnom arhetipu koji i dan danas
ima važan i snažan utjecaj na ovaj grad, biti će još podosta spomena u
tekstovima koji slijede.
Sveti krajolici
Međutim, i srednjovjekovne
jezgre gradova nastajale su iz određenog kontinuiteta organiziranog života čiji
početci sežu u duboke i maglom obavijene davno prohujale epohe čovječanstva.
Veliko je pitanje da li bi krajolici koje danas prekriva Zagreb iznjedrili na
sebi grad da drevnim ljudima ti isti krajolici nisu bili iz nekog razloga
posebno zanimljivi. Budući je odgovor gotovo sigurno negativan, samo po sebi
nameće se pitanje: imaju li još uvijek ti, nama danas teško spoznatljivi,
razlozi nekakav utjecaj na život ljudi koji žive ovaj grad? Moje iskustvo u
otkrivanju prikrivenih simbola Zagreba govori mi da mehanizmi prirode, koji su
u ovim krajolicima od iskona imali blagotvoran utjecaj na sve što je živo, ne
samo da funkcioniraju savršeno, već da su ih ljudi koji su bili važni u
donošenju odluka koje su oblikovale ovaj grad, sve do pred prošlog stoljeća na
neki način bili svjesni. Naprosto, tragovi koji se mogli iščitati na planu
grada, kao i sama situacija nekih objekata na terenu jasno svijedoče da se ovaj
grad sve do nedavno razvijao prateći tragove bogova koji su nekada hodali
Zemljom.
Zagreb u vrijeme dok su
bogovi još hodali zemljom
Oduvijek su na Zemlji postojala mjesta na kojima se čovjek osjećao bolje, na kojima se stoka bolje plodila, a usjevi davali bolji urod. Isto tako – postojala su vremena u kojima je čovjek posjedovao znanja ili možda praktičnije rečeno: sposobnosti koja su bila, ako ne bolja – onda svakako drugačija od onih koja mi posjedujemo danas. Jedna od tih sposobnosti svakako je bila moć ondašnjih ljudi da vide, osjete ili uoče ta posebna mjesta na Zemlji koja su se svojom posebnošću izdvajala i bitno razlikovala od drugih. Baš kao što današnji čovjek jasno vidi izvore, potoke, rijeke i jezera vode koja život znači, nekadašnji je čovjek jasno osjećao izvore, potoke, rijeke i jezera, ali suptilnih zemljinih životvornih energija, koje su posebno blagotvorno djelovale na sve što je živo.
Na primjer, poznato je
kako većina značajnih srednjovjekovnih crkava (pogotovo gotičkih
katedrala iz XII i XIII st.) u Europi leži baš na mjestima (obično brežuljcima)
na kojima su i prethodne kulture, smatrajući ih svetima, gradile svoja
svetišta. S jedne strane to je posljedica procesa kristijanizacije u kojemu je
katolička crkva, uzurpiravši pravo na sve što je sveto, svoje crkve gradila
upravo na tim svetim mjestima mnogih predkršćanskih kultura.
U knjizi: „Tajne katedrale
u Chartresu“ autor Louis Charpentuer u poglavlju pod nazivom: „Tajna humka“
iznosi brojne slikovite opise humka u mjestu Chartresu, koji je upravo svojom
svetošću, ili energetskom potentnošću, kroz povijest privlačio hodočasnike
brojnih predkršćanskih kultura. Najzad, u procesu kristijanizacije na njemu je
bila sagrađena jedna od najljepših i najreprezentativnijih gotičkih katedrala
ikada izgrađenih. Zbog upečatljivih opisa koji imaju mnogo toga zajedničkog sa
poviješću ovih krajeva u nastavku donosim prijepis nekih dijelova spomenutog
poglavlja:
„Katedrala u
Chartresu podignuta je na humku čija je povijest i pored različitih tumačenja
ostala tajnom. Od prvih je kršćana to mjesto uvijek bilo najpoznatije mjesto
hodočašća u Francuskoj. Ali i prije kršćana, na to su isto mjesto masovno
dolazili Gali, a još ranije keltski svijet uključujući i one s druge strane
Rajne.“
Nadalje piše: „Ono
što hodočasnici (misli na kršćanske) nisu znali bila je činjenica da su oni tek
nastavili putovati putom kojim su prije njih prolazile generacije i generacije
jer je hodočašćenje u Chartres mnogo starije od kršćanstva, možda čak starije
od Kelta. Dolazili su prije njih, okupljajući se u špilji u kojoj je vladala
jedna Djevica Majka, koja je bez sumnje bila Crna Djevica, a njezino je ime
možda bilo IZIS, DEMETRA ili BELISAMA.
Išli su dugo
da bi stigli na to mjesto, na taj humak, gdje ih je zemlja darivala. Naime,
prvi misterij Chartresa su samo mjesto i Humak jer u sebi sakrivaju izvanrednu
moć, tajnu koja na određeni način uvjetuje ljudski život.
Treba se
prisjetiti tih ljudi koji su tisućljećima i stoljećima ovdje dolazili, uzevši u
ruke kršćanski ili poganski hodočašnički štap, prkoseći opasnostima o kojima se
još danas govori samo u dječjim bajkama. Kretali su se putovima koji su u to
doba više podsjećali na životinjske tragove nego na putove, onda kada je još
bilo teško prelaziti rijeke, prolazeći kroz šume u kojima su napadali čopori
vukova, išli su kroz močvare i pokretni mulj u kojemu su vrebale zmije
otrovnice, pod kišom, vjetrovima, olujama, bijeni tučama, ožegli suncem ili
promrzli od hladnoće, bez zaklona osim haljetaka navučenog na glavu, napustivši
dom bez sigurnosti da će se ikada vratiti porodici i svojem zavičaju.
Usprkos
svemu, oni kreću na neizvjesno putovanje da barem jednom u životu stignu do
mjesta gdje prebiva jedno božanstvo.
Što su
tražili? Oprost od grijeha? Ali to je potpuno kršćanski pojam, a hodočašćenja
su počela mnogo prije kršćanstva.
Mora da su
znali da će se na cilju hodočašća susresti s vrijednošću koja ima blagotvorno
djelovanje... Nekoć se nije, kao dana, išlo na hodočašćenje bez nade u njegovu
korist. Tražilo se nešto što nije moguće pronači u zavičaju. Hodočastilo se
zbog Dara Zemlje, dakle, onoga što Zemlja može darovati kao Majka.
Išlo se na
hodočašće kao na neko liječenje. Išli su i bolesni jer je zemlja ili njezino
blato imalo u sebi neku moć koja je liječila. Hodočašće je u svojoj biti
religiozno, te je, možda, koristan cilj koji su tražili bio religiozne prirode?
Možda je to bio Duh kojega su tamo pronalazili.
'Postoje',
govorio je Barès, 'mjesta gdje zrači Duh...' To su mjesta na kojima duhovno
prožima čovjeka ili, još bolje, gdje se razvije njegov smisao za Božansko, pa
tamo čovjek stječe najvrijednije darove Zemlje i Neba...“
U tom istom poglavlju
Charpentuer još preciznije opisuje svetost tih posebnih mjesta na Zemlji:
„Mnogo osjetljiviji
na djelovanje prirodnih sila, stari su znatno bolje od nas prepoznavali takva
mjesta, kojima smo mi, zatim, umanjili značaj da bismo ih opet pronašli,
tražeći u njima znakove koje su stari ostavili: megalite, dolmene ili svetišta.
A takvo je
jedno mjesto Chartres.
Ljudima XX.
Stoljeća metafora Duh koji zrači može se činiti djetinjastom. To je stoga što
su se promjenile metafore i slike. Mogli bismo označiti taj duh vrlo učenim
riječima, ali bila bi šteta ne prisjetiti se njegovoga starog galskog imena:WOUIVRE.
Pjesničkim slikama
su na različite načine personificirali Wouivre. To su ime naši preci udjelili
zmijema koje su puzale po tlu, ali, zbog sličnosti, i rijekama koje su
vijugale. Takva je i Woëvre čije struje prožimaju Zemlju, zmijoliko se rasprostirući
ispod tla. Danas ih obično nazivamo teluričkim tokovima ili strujama.
Postoje telurički
tokovi ili struje koje nastaju uslijed kretanja podzemnih voda, ili drugih,
koji nastaju u zemlji na granicama dvaju slojeva kada u dodir dolaze tla
različitog prirodnog sastava, što izaziva razlike u potencijalu uslijed
promjene temperature. Neke, najzad, dolaze iz najdubljega sloja, iz Zemljine
magme.
Te su struje na
neki način očitovanja samoga života Zemlje, pa gdje one ne dopiru, tamo je
zemlja kao mrtva i neplodna, kao što to biva sa dijelovima ljudskog tijela koji
nisu prokrvljeni. S druge, pak, strane, one donose mjestima do kojih dopiru
udvostručenje snage koja zemlju čini plodnom. To su mjesta na koja zmije rado
zalaze. Odtuda valjda proizlazi činjenica da su zmije izabrane za njihovo
prikazivanje.
Uostalom, a valjda
po sličnosti, te su struje, koje mi danas nazivamo kozmičkim ili barem
magnetskim, ljudi nekoć nazivali Wouivres. Stari su ih prikazivali kao krilate
zmije, a ponekad i kao ptice sa ženskim glavama: to su sirene.
Na mjestima gdje se
telurički tokovi ili struje susreću porađaju se zmajevi, kojekakve zamišljene
utvare i nemani – meluzine.
Među tim Zemljanim
strujama ima dobrih i loših. Dobre su one, koje uvijek čine dobro – biljkama,
životinjama i ljudima. Nekoć su se ljudi udruživali da bi živjeli na takvim
korisnim mjestima jer su tamo biljke dobro rasle, životinje dobro osjećale, a
zdravlje ljudi je bilo bolje.
Takve su se plodne
struje označavale, tj. kamenjem se označavalo mjesta gdje su bile posebno
izražene jer ih je ono jačalo, kondenziralo. Ponekad se kamenje podizalo visoko
kako bi sakupilo i svete zračne struje; njih nazivamo menhirima. Bili su ta na
neki način kamenovi plodnosti jer su objedinjavali vrijednosti plodnosti Zemlje
i Neba.
Da ne bude zabune,
to je bilo utilitarno, uporabno kamenje, funkcionalno, kako bi to danas rekli
tehnokrati.“
Mistični humak u Zagrebu
I Zagreb ima svoju
katedralu koja leži na jednom od svetih brežuljaka (humaka) na obroncima
planine Medvednice. Iako je zagrebačka katedrala relativno novijeg datuma i
izgrađena u neo gotičkom slogu, prema projektu slavnog Hermana Bollea, ona baš
poput svih ostalih gotičkih hramova funkcionira kao fino ugođeni instrument
koji svete suptilne energije, čiji je izvor u zemlji duboko ispod njene kripte,
pojačane i ugođene na pravu frekvenciju, distribuira dalje na prostor grada
Zagreba.
Da je brežuljak (humak) na
kojemu je sagrađena Zagrebačka katedrala zaista poseban i svet (energetski
potentan), na neki način, svjedoči i povijest. Naime u turističkoj monografiji
Katedrale Uznesenja Marijina u Zagrebu, o samim početcima ovog svetišta
napisano je kako je ugarski kralj sveti Ladislav 1093./1094. za biskupsko
sjedište odabrao Zagreb te je u skladu s time naredio da se u njemu izgradi
katedrala. Kako se za jedan tako sveti i važan hram moralo pronaći zaista sveto
mjesto, odabran je jedan poseban brijeg u Zagrebu imenom „Gorica“, na kojemu se
već ranije nalazio samostan svetog Gabrijela zajedno sa samostanskom crkvom
Navještenja Djevici Mariji iz X. Stoljeća.
Međutim, još jedan podatak
iz povijesti izdvaja brijeg (humak) Goricu kao mjesto koje ostavlja snažan
utjecaj za zbivanja na njemu i oko njega. Naime, u istoj toj monografiji piše
kako je od samih početaka katedrala bila opskrbljena svim potrebnim
liturgijskim knjigama i priručnom bibliotekom. Na osnovu tih knjiga, a osobito
za vrijeme biskupovanja blaženoga Augustina Kažotića (1303. – 1322.) razvio
se posebni zagrebački obred „Ritus Goricensi“, nazvan upravo prema brijegu
Gorica u Zagrebu, na kojemu je sagrađena katedrala. Monografija dalje kaže
kako je taj obred bio rimski obred s nekom osobitim vlastitostima Zagrebačke
crkve. Obred „Ritus Goricensi“ doživljava svoj vrhunac u tiskanim izdanjema
Misala I Brevijra za vrijeme biskupa Luke Bratima oko 1510., a odolivši čak
liturgijskoj reformi Tridentskog koncila u XVI. st., uz protivljenje i žalost
mnogih, gasi se tek pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja biskupa Maksimilijana
Vrhovca.
Baš kao u slučaju humka u
Chartresu, koji je bio meta hodočašća pred kršćanskih kultura kao što su to
bili Gali i Kelti, moguće je da je to bio slučaj i sa brijegom Gorica u
Zagrebu. Hrvati imaju snažnu tradiciju hodočašćenja i razvijen Marijin kult
koji po svojoj prilici vuče korijenje iz drevnih pred kršćanskih tradicija
vezanih uz obožavanje Majke Zemlje. Pri tome nije na odmet spomenuti kako su
važna hodočastilišta u hrvatskoj kao što su Sinj i Marija Bistrica vezana
upravo uz fenomen obožavanja Crne Madone za koju mnogi tvrde kako je ona
kršćanski oblik drevne egipatske Izis. Osim toga, simbolika samog kipa Djevice
Marije na Kaptolu više nego jasno tumači kako se tu radi o posebnim specifičnim
silama prirode koje, izvirući na ovom mjestu iz dubina Majke Zemlje, imaju
snažne plodonosne i životvorne učinke.
Ako pažljivije pogledamo
sam kip vidjeti ćemo kako Djevica Marija desnom nogom stoji na zmiji. Zmija je,
baš kako to tumači i Charpentuer, snažan simbol zemlje i njene plodnosti koju,
stavljajući na nju svoju desnu nogu, slikovito opisuje Marijin arhetip plodnosti,
a da se radi o Zemlji ukazuje kugla na kojoj se čitav prizor odigrava.
Još jedan zanimljivi
podatak dodatno mistificira brijeg Goricu. Ugarski kralj, sveti Ladislav, čija
je sestra Jelena Lijepa bila supruga posljednjeg sve hrvatskog kralja Zvonimira,
nakon njegove smrti 1093./1094. osniva biskupiju u Zagrebu za potrebe vjernoga
puka te da se iskorijeni krivovjerje i učvrsti Kristova Crkva. Ako tome dodamo
i dio iz Felicijanove isprave, prvog pisanog dokumenta u kojemu se spominje
Zagreb, a u kojoj piše kako je kralj Ladislav utemeljio zagrebačku biskupiju
„...naime, da one koje bludnja idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga,
biskupova briga privede na put istine...“, lako možemo zaključiti da su krajevi
koje danas prekriva Zageb, a posebno brijeg Gorica, zbog blagotvornih učinaka
posebnih Zemljinih energija, još od iskona bili meta brojnih poganskih
hodočasnika koji su na ovom mjestu štovali božicu plodnosti Majku Zemlju.
Iako je povijest Zagreba
relativno slabo dokumentirana jer prvi pisani spomen o gradu nalazimo tek u
XIII. st., gore navedene podatke možemo sažeti u slikoviti opis situacije koja
je na ovim prostorima vladala na samim početcima kršćanske povijesti Zagreba.
Dakle, prije dolaska prvih kršćanskih misionara krajolici koje danas prekriva
Zagreb bili su sveta mjesta koja su zbog čudnovatih energetski blagotvornih
učinaka bila metom brojnih poganskih hodočasnika koji su ovamo dolazili
iz najudaljenijih krajeva. U skladu s time, na ovim prostorima razvijen je
snažan i na široko poznat kult posvećen božici plodnosti Majci Zemlji. Dolaskom
prvih kršćana, negdje u VII. VIII. st., u pokušaju da se zatru poganska
vjerovanja i sam kult, na njegovom najsvetijem mjestu, brijegu Gorica, gradi se
kršćanski samostan. Upravo da bi pogani lakše poistovjetili novu vjeru sa
starom u kojoj su obožavali pogansku božicu plodnosti, u sklopu samostana
sv. Gabrijela podiže se i crkva Navještenja Blaženoj Djevici Mariji.
Međutim, očito da
pokrštavanje puka nije išlo niti glatko, niti lako. Iako su plemstvo i
aristokracija relativno brzo prešli na kršćanstvo, očito je puk malo teže
prihvaćao novu vjeru. Da bi ubrzali proces prihvaćanja kršćanstva crkveni su
oci, u pokušaju usklađivanja kršćanske i poganske tradicije i uz pomoć
bogate priručne literature (?), stvorili poseban zagrebački obred „Ritus
Goricensi“ nazvan upravo po poganskom svetom brežuljku Gorici kao kompromis
snažnom i raširenom kultu na njemu. Činjenica da je taj obred egzistirao jako
dugo, sve do 18. st., sama za sebe svjedoči koliko su se jako drevne poganske
tradicije i vjerovanja zadržala u kolektivnoj podsvijesti puka. Progon vještica
u srednjem vijeku, koji i dan danas Zagrebu obogaćuje njegov mistični šarm,
samo dodatno svjedoči o duboko ukorijenjenim poganskim vjerovanjima s kojima se
kler, na kraju i nažalost, ipak odlučio tako krvavo obračunati.
Nastavlja se.
Niveta
U Muzeju grada Zagreba ima izložaka iz pretkršćanskog vremena. Neznam točno što sam tamo vidjela, ali se dobro sjećam kako sam izašla iz tog muzeja sa Zaključkom da brijeg na kojem je sada Gornji Grad oduvijek bio mjesto stanovanja, a brijeg na kojem je sada Kaptol je oduvijek bio svet.
OdgovoriIzbrišiImaju izloške iz davnog pretkršćanskog vremena pronađene na Kaptolu, i svi su bogoštovni, nema profanih. Na G.Gradu je suprotno. Bilo bi zanimljivo ovaj vaš članak produbiti u (pra)povijesna vremena.
Što se tiče zagrebačkog tlocrta: stare ulice evropskih gradova su uvijek usmjerene prema nekoj crkvi u centru. Tako su nastale: ljudi koji su išli u taj grad usmjerili bi se prema crkvenom tornju koji se vidio iz daljine. Usput su nicala razna odmorišta, prenoćišta, obrtnici... dok nije nastala ulica a grad se proširio.
Bliskija sam sa Savskom nego s Vlaškom i Ilicom (Ilica krivuda zbog obronaka i vode) pa ću nju opisati: kad bi putnici s jugoistoka prebrodili Savu (brod=plićak, mjesto gdje se može preći rijeka) usmjerili bi se prema jasno vidljivom crkvenom tornju. Još uvijek ima starih kućica uz Savsku gdje su nudili prenoćište, popravak opreme itsl.
Zanimljivo je da su se takve ceste složile u oblik piramide... Neznam da li su straije od Srednjeg vijeka i dal ih je netko nekad jako davno tako posložio; uvijek sam mislila da idu k gradu od nekog dobrog broda/prelaza rijeke.
Poštovana! Hvala Vam na komentaru. Što se tiče Savske ceste kao prapovijesne komunikacije, ona ima i svoje astronomsko usmjerenje. O tome i mnogočemu drugome pisao sam u članku Svjetlost magazina koji, nažalost, nije dostupan na internetu. U stvari, urbani krajolik Zagreba zrcalna je slika zvjezdanog neba, a duhovnost drevnih Zagrepčana suštinski povezana sa zvijezdama. Legenda o zdencu Manduševcu drevan je eho nebeske romanse između Siriusa i Oriona. Ima još puno toga... http://www.teledisk.hr/magazin.php?id=240
OdgovoriIzbriši