utorak, 23. rujna 2014.

Poganski korijeni grada Zagreba (2. dio)

Misterij drevne legende 

Iako sam se u prošlom postu raspisao o mističnim posebnostima brijega na kojemu je sagrađana zagrebačka katedrala, povijesno gledano - brijeg Gorica (današnji Kaptol) samo je jedan od dva povijesna brežuljka (Griča i Kaptola), koja tek zajedno tvore povijesnu jezgru grada Zagreba. Međutim, unatoč uvriježenom mišljenju kako je ta jezgra arheološki dobro istražena i dokumentirana, mi o njenom postanku, u stvari, ne znamo ništa. Budući je naj raniji pisani spomen imena Zagreb "Felicijanova isprava" iz 13. st., koja tek kao sudski spis spominje ime ovog grada - samo po sebi nameću se pitanja: kako to da grad koji je bio naseljen još od neandertala, Ilira, Kelta i Rimljana svoje ime zapisuje tek pola tisućljeća nakon dolaska Slavena; i što se uopće skriva iza tog neobićnog imena Zagreb? Kako mi se činilo da je nedostatak pisanih spomenika koji bi odgovorili na ta i takva pitanja kroničan i znakovit, u meni se oblikovala dilema: nije li podatak o postanku Zagreba iz nekog zagonetnog razloga možda ipak prikriven i zataškavan?

Međutim, paralelno sa službenim povijesnim vrelima prošlost grada Zagreba ispunjena je i nekim alternativnim izvorima informacija. Iz davno prohujalih i zaboravljenih vremena, skačući sa koljena na koljeno naših predaka, u sadašnjost su nam doputovale brojne žive predaje koje slikovito svijedoče o brojnim običajima naših starih. Osim što mitovi i legende uvijek u sebi prenose duhovni život kulture koja ih je stvorila, sasvim je moguće da kroz vrijeme prenose i neke skrivene sadržaje. Ponukan time, u ovom postu odlučio sam se  pozabaviti jednom od najpoznatijih legendi o nastanku Zagreba koja, iza naizgled romantične ljubavne priče o prelijepoj Mandi i žednom junaku, u sebi skriva mnogo konkretniji i ozbiljniji sadržaj. Ipak, kako je za razumijevanje takvih stvari potrebno poznavati jezik neizrecivog tj. jezik simbola, ovaj post jednim svojim dijelom pretvoriti će se u potragu za ključevima tajnih znanja koje su graditelji Zagreba iz nekog razloga pohranili u njegovim simbolima.

Kada sam se počeo pripremati za poniranje ka skrivenoj suštini legende o Mandi i žednom junaku (koju u cijelosti možete pročitati OVDJE) svoje misli sam najlakše sažimao pri šetnji povijesnom jezgrom grada Zagreba. Osluškujući suptilne energije kojima ovaj prostor obiluje i koje su, uostalom, i odgovorne za njegov mistični autentični ambijent, osjetio sam kako tu lakše stupam u kontakt s vlastitom intuicijom. Baš u trenutku kada sam se instinktivno upitao: gdje bi u gradu moglo biti to mjesto gdje je žedan junak po Mandinim uputama zagrabio tlo iz kojega je potekao izvor, doživio sam onaj snažan i pomalo jezoviti osjećaj da sam promatran.

Vrativši svoje misli na ulicu, postao sam svjestan da se nalazim u jednom od najstarijih kvartova Zagreba, u staroj Vlaškoj ulici, kao i da jezoviti osjećaj da sam promatran dolazi od simbola svevidećeg oka kojim me je živo biće grada Zagreba, sa pročelja Nadbiskupskog sirotišta, prodorno promatralo. U trenucima koji su slijedili na mene se sručila jedna od najjačih oluja misli koju sam ikada dožiovio. Nažalost, u nemogućnosti da pismom, koje je po prirodi linearno, prenesem sve dimenzije tog doživljaja, misli iz tog brainstorminga prenijeti ću vam više taksativno.
Kao prvo - sjetio sam se još jedne od legendi o postanku imena Zagreb, a koja je povezana baš sa starom Vlaškom ulicom i zagrebačkim biskupom blaženim Augustinom Kažotićem. Naime, u "Povijesti zagrebačke stolne crkve", tiskanoj 1796. godine, kanonik Baltazar Adam Krčelić je zapisao: "Biskup Augustin je u vrijeme velike suše, kada se podizala zagrebačka stolna crkva (oko 1312.) svojim molitvama od Boga izmolio nepresušno vrelo. To je ono vrelo što i danas teče ispod biskupskog grada. Ovaj izvor nikad ne presušuje i njegova voda, nekoć kao i sada, isto tako služi i za lijek protiv groznice.
Prema Krčeličevu opisu biskup Kažotić je tada, predvodeći veliku procesiju ispod svog grada, zastao i motikom odgrnuo nešto zemlje iz koje je u tom času potekla voda. Svjedočanstvo i spomen na taj događaj uprizoren je u kipu blaženog Augustina Kažotića kojeg je na pročelje crkve sv. Martina u Vlaškoj ulici dao postaviti zagrebački biskup Martin Borković.

Drugi val misli bio je nekako čudesno povezan sa simbolom za kojeg već odavno znam da postoji ovdje. Sidro na  timpanonu nekadašnjeg istoimenog hotela kao da je mojoj intuiciji govorilo da je tu zaista ono mjesto za koje se treba usidriti, tj. da bi ovdje zaista mogla biti lokacija na kojoj je potekao ćarobni izvor koji svojom mističnom energijom i danas duši ovog grada ulijeva život.


Ipak, dimenzija misli koja me se najviše dojmila, podsjetila me ja na priču o tome kako je Vlaška ulica uopće dobila ime. Naime, kada su u stoljeću sedmom Slaveni došli na ove prostore, dva povijesna brežuljka (današnji Grič i Kaptol) već su bili naseljeni stanovništvom koje je, po svojoj prilici, bilo romanizirana mješavina keltskih i ilirskih starosjedioca. Budući su Slaveni romanizirane starosjedioce na ovim prostorima nazivali vlasima, mjesto na koje su starosjedioci potisnuti nakon dolaska Slavena (južno od brijega Gorica tj. Kaptola) dobilo je ime Vlaška Vas, što bi značilo - Vlaško mjesto ili selo.

Dakle, prema svemu sudeći, kada su Slaveni u stoljeću sedmom došli ovdje, legenda o Mandi i žednom junaku već se generacijama prenosila sa koljena na koljeno starosjedilačkog življa. Pridošli Slaveni samo su poslužili kao medij kojim će zatečena legenda putovati dalje kroz povijest. Samom pretpostavkom da je oni nisu kreirali, već su ju gotovu samo preuzeli, čini se jasnijim mehanizam kojim se u bespućima povijesti gube dragocjeni detalji brojnih mitova i predaja. Naime, preuzevši legendu o Mandi i junaku, Slaveni su prihvatili samo onaj njen dio koji su razumjeli tj. - ljupku ljubavnu priču koju su vremenom vjerojatno još nadogradili detaljima svog folklora i običaja. Ključ potreban za shvaćanje izvornog smisla legende o postanku grada, izgubljen u stoljeću sedmom, ostao je tako skriven u mitologiji i genima kostiju naših drevnih neslavenskih predaka.

Međutim, sama pomisao na to da se ključ za razumijevanje izgubljenog sadržaja legende o postanku Zagreba možebitno sakriva u keltskoj mitologiji, raspirila je moju maštu u smjeru zavodljivo mističnog svijeta njihove mitologije. Naravno da sam se odmah sjetio bajkovitih legendi poput one o kralju Arturu, sir Gawainu i zelenom vitezu, kao i, naravno, neizostavne potrage za Svetim Gralom. Sve one, iako vrve kršćanskim uticajem, u svojim dubinama skrivaju keltske korijene. Sluteći kako i legenda o postanku Zagreba u sebi skriva nešto puno dublje od ljupke ljubavne priče, već polako umoran i dekoncentriran, odlučio sam otići kući.
Zagonetni druid
Na putu prema kući, razgledajući usput zanimljive historicističke fasade, zaustavio sam se ispod Doma Ante Starčevića na Tomislavovu trgu. Zumiravši fotoaparatom kupolu Doma da fotografiram zlatnog anđela na njoj, simbolizam kojega sam u toj skulpturi prepoznao pokrenuo je još jedan val višedimenzionalnih misli i osjećaja.

Naime, anđeo na kupoli doma, u stvari, predstavlja alegoriju prosvijetiteljstva čiji elementi vrlo slikovito tumače i opisuju njenu ambivalentnu suštinu.

Anđeo, sav sjajan i blistav od zlata kojim je optočen, visoko podignutom desnom rukom drži upaljenu baklju. Simbolizam tog elementa, prikazujući svijetlo koje u naše živote unosi obrazovanje i prosvjeta, je jasan i ne dvosmislen. Međutim, druga strana medalje i onaj njen ne baš tako sjajan dio prikazan je položajem i sadržajem druge, lijeve ruke. Prema govoru tijela vidi se da pero (simbol pisma, pismenosti i opismenjivanja) ne ulazi u naše živote slavno i veličanstveno poput baklje. Lijeva je ruka spuštena i kao da nešto prikriva. Gotovo bi se moglo reći da anđeo prosvjetiteljstva prevarom ili manipulacijom, onako - ispod ruke, u naše živote unosi pismenost. Međutim, lijevo stopalo u iskoraku kao da alegoriju prosvjetiteljstva vraća u doba njezinih prvih koraka kada je često vrlo okrutno savladavala otpore bezpismenih naroda poput Ilira, Kelta i Slavena, koji su isključivo na usmenoj predaji i sagradili svoje bajkovite mitološke svjetove.
Uistinu - Iliri i Kelti, iako su poznavali pisma poput grčkog i latinskog (Kelti su koristili i čarobno Ogamsko pismo kojim su se koristili u magijskim obredima), u suštini su bili bezpismen narod što nikako ne smijemo miješati sa nepismenošću. Naprosto, iz razloga što je njihov doživljaj stvarnosti (iz koje je proizlazila njihova mudrost i tradicija) nikako nije bio svediv na pismenost, koja je linearnog karaktera, prema opismenjavanju su imali jako averzivan stav. Druidi, keltski svećenici i mudraci, svoj su nauk i tradiciju prenosili isključivo usmenim putem, za što im je ponekad trebalo i po dvadeset godina. Budući su poznavali druga pisma, vrlo su dobro znali da jednom zapisana njihova tradicija i povijest ostaje izložena na nemilost prevrtljivoj politici i politikanstvu. Isto tako - bili su savršeno svjesni da jedino usmena predaja sa djeda na unuka u sebi prenosi emociju koja priču zauvijek održava živom iznutra i tako imunom na vanjske utjecaje. Nažalost -  zbog sukoba s Rimom i kasnije procesom kristijanizacije (koja je onodobna globalizacija tj. proces priklanjanja ostatku civiliziranog svijeta, koji baš kao i naš ulazak u EU, tobože, nije imao alternativu) Kelti su opismenjeni, a ostatci njihove mitologije danas su prepuni rimskih i kršćanskih utjecaja.
Međutim, razmišljajući tu ispod kupole Doma o liku i djelu Ante Starčevića, prisjetio sam se i riječi kojima on započinje svoje memoare "Nekolike uspomene", a koje kažu: "Za Ilirstva ne biaše drugo nego da budeš Ilir ili Magjaron. Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron." Pomislivši, s time u vezi, i na povijesnu povezanost Ilira i Kelta u našim krajevima, iz sjećanja mi je izronio obris spomenika Anti Starčeviću, u Šestinama, kojega je izradio naš kipar, mistik i umjetnik Ivan Rendić.

Iako postoji i službena, egzoterijska, interpretacija ovog spomenika (koju možete pročitati OVDJE), moglo bi biti da ovaj spomenik ima i svoju ezoterijsku priču. Naime, dominantna tema ovog spomenika, prikazujući snažnu osobnost Ante Starčevića kako se iz hrasta (starohrvatskog svetog drva) pretvara u čovjeka, kao da nas odvodi u neki mistični ambijent začaranog svijeta iz keltske mitologije punog čudesnih mitoloških bića. Osim toga - sama etimologija riječi "druid": (eng. druid, starokeltski druwis ili druwids) najvjerovatnije potiče iz ranih indo-evropskih jezika i označava "hrast", a hrastova stabla i šume igrali su važnu ulogu u keltskim obredima.

Osim toga, zanimljiva je i ovdje prisutna simbolika lava koji u egzoterijskom smislu označava snažnu vjekovnu težnju za slobodom i upornost koja zubima grize rešetke, dok u ezoterijskom značenju možebitno je umjetnik mislio na boga Ogima. To keltsko božanstvo, koje je u njihovoj mitologiji prikazivano starcem u lavljoj koži kako lancem pričvršćenim za jezik i uho vodi svoje učenike, Keltima je simboliziralo snagu govorništva i riječi, kao i snažnu tradiciju usmene predaje.
Ipak, razmišljajući o utemeljenosti ovih mojih obzervacija koje pretpostavljaju da u ovom spomeniku postoji i neka dublja poruka koja bi nas odvela daleko u prošlost sve do naših neslavenskih korijenja, napokon sam otišao kući da u miru svoje radne sobe nastavim ovo svoje malo istraživanje.
Zatrti svijetovi naših ilirsko-keltskih predaka
Kada je 325. godine prije Krista Aleksandar Makedonski napokon uspio zaustaviti agresivnu migraciju ratobornih Kelta prema istoku, u pozadini njihovog pohoda, na brdovitom Balkanu i Panoniji, došlo do zastoja. Brojna keltska plemena, počevši se pripremati za duži period mira, okrenula su se suživotu sa poraženim, ali nikada uništenim, starosjediocima Ilirima.

Upravo u tom periodu, u procesu kulturološkog i genetičkog pretapanja, doći će do izražaja kompatibilnost i srodnost ta dva etnosa koji su gotovo 700. godina ranije bili dijelom iste halštatske kulture. Iako je to razdoblje duže od pola tisućljeća bilo dovoljno da se oblikuju brojne kulturološke razlike, mnogo važnijih stvari bilo im je još uvijek zajedničko.
Zasigurno jedna od važnijih stvari koja im je bila zajednička odnosi se na već spomenuti višedimenzionalni doživljaj stvarnosti, a koji jednostavno nije bilo svediv u okvire pismenosti tj. obrazovanja zapadnjačke provenijencije.  Iako sam već u nekoliko navrata pisao na tu temu (postovi: "Funkcionalna intuicija" i "Geomantija") suštinu tih razlike između jedno ili višedimenzionalnog poimanja stvarnosti, a što je toliko bitno za poimanje tajne skrivene u legendi o postanku Zagreba, pokušati ću sažeti u nekoliko slijedećih redaka.
Mi danas živimo kulturu kojoj je cjelokupna pozornost usmjerena na materijalnu dimenziju koja je samo jedna od mnogih dimenzija stvarnosti koja nas okružuje. Međutim, takav mentalni sklop (kolokvijalno nazvan: zapadnjački)  "dogodio" se u jednom specifičnom trenutku u povijesti čovječanstva. Naime - kako je takva višedimenzionalna percepcija stvarnosti, koja osim materijalne razine uključuje i percepciju vitalnoenergijske, emocionalne i duhovne razine Univerzuma, u materijalističkom smislu gledano - opširna, troma i neefikasna, jedan dio čovječanstva (koji je u pravilu bio patrijarhalan) započeo je proces sužavanja percepcije na pet osjetila. Naravno da je taj dio čovječanstva, oslobođen "tereta" "tromog" višedimenzionalnog shvaćanja stvarnosti, kroz stoljeća ostvario brži i efikasniji tehnološki "napredak".
Tisućljećima kasnije, onaj drugi dio čovjećanstva, koji se kroz život probijao pod "teretom" punine suživota sa Prirodom, u kojemu su ukorijenjeni čarobni svjetovi njihovih mitologija, suočio se tehnološkim superiornijem, prvim dijelom čovječanstva. Nažalost, u tom srazu mitološki svjetovi drevnih Kelta i Ilira, koji su u svoj svojoj mističnoj ljepoti i duhovnom bogatstvu bili tromi, krhki i neotporni na zapisivanje, ipak su zapisani. Emocija, i to ona tako posebna koja oduvijek tako snažno veže generacije unuka i djedova, zapisana na papiru - osušila se prije same tinte. Upravo iz tog razloga, kada danas o Keltima čitamo npr. iz zapisanih riječi Aleksandra Makedonskog koje pišu o strahu Kelta da im nebo ne padne na glavu, Kelte i njima slične Ilire doživljavamo kao neuke i primitivne barbare.
Ipak (i na sreću) - kada naš zapadnjački mentalni sklop pokušava doživjeti religiju i mitologiju poput ilirske ili keltske, suočen sa tajnim svijetom humaka, jezera, rijeka i podzemlja kojeg nastanjuju vile, vilenjaci, patuljci kao i mnoga druga mitološka bića, instiktivno doživljava podražaje iz svoje duboko uspavane genetske memorije. To nas uspavana "funkcionalna intuicija", koja vibrira u našim genima koje smo naslijedili od naših djedova, pokušava vratiti u vremena kada su nam ti, danas tako daleki i neshvatljivi, ali ipak čudesno primamljivi svjetovi, bili naša realnost.

Međutim, postavlja se pitanje o čemu su učila ta drevna znanja i tradicije, i kako je, gledajući to današnjim očima, mogao izgledati taj, toliko spominjani, višedimenzionalan doživljaj stvarnosti u naših predaka? Iako je odgovor na to pitanje previše opširan i za jednu knjigu, u ovom postu pokušati ću ilustrirati samo jedan mali, ali čini mi se važan dio tog drevnog znanja vezan uz polariziranost Univerzuma.

Naši drevni i mudri preci znali su da žive u Prirodi, Svijetu ili Univezumu u kojemu postoje dva osnovna, po prirodi suprotna, principa ili sile po kojima nastaje sve što postoji. Znali su da se kreacija ne događa sama od sebe. Promatrajući život vidjeli su da se najveća i najsvetija kreacija zvana „novi život“ događa samo uzajamnom djelovanjem dvaju po prirodi i karakteru suprotnih, muško ženskih spolova. Vidjeli su da jednak princip vrijedi i kod životinja, ali i kod biljaka. Budući su s punim pravom vjerovali da je Zemlja kao planet živo, duhovno i emocionalno biće, te da  je kao takva i sama djelo kreacije, pogled su uputili ka Nebu gdje su tražili nebeska tijela koja su u nekom suodnosu sa Zemljom.

U jednoj široj slici Univerzuma koju su na taj način stvorili, savršeno su se uklopili Sunce i mjesec u kojima su prepoznali suprotne polove, karaktere ili principe. Budući su u Suncu vidjelu snagu, inicijativu i njegovu osobinu da daje toplinu i svjetlo - u njemu su vidjeli aktivne i muške (yang) principe, dok u mjesecu, koji je bio pasivan, suptilan i primatelj svjetla - vidjeli su žensku, pasivnu (yin) prirodu. Shvativši drevnu formulu "kako nebu, tako i na Zemlji, nastao je jedan snažan osjećaj povezanosti sa Prirodom. Napokon, u pokušaju da u toj široj slici Univerzuma pronađu sebe, spoznali su odnos makro i mikro kozmosa.
Kada se danas za Kelte i Ilire kaže da su obožavali šume, potoke, rijeke, brežuljke i planine - to je stoga što su stoljećima živjeli vjerujući sa su krajolici, baš kao i ljudi, djelo istog sveprožimajućeg principa kreacije. Budući su prepoznavali polariziranost brežuljaka, rijeka, šuma i jezera, umjeli su prepoznavati i mjesta koja "miješanjem" polariteta bivaju sveta, ljekovita i naročito pogodna za život i novu kreaciju. Mitologija zasnovana na takvim znanjima zaslužna je za brojne mistične svjetove u kojima se iza kršćanskih utjecaja ipak prepoznaju bića koja duboko u sebi nose simboliku jednog od polova, dok se kroz radnju mita može naslutiti njihovo ispreplitanje, koje na kraju, baš kao i u legendi o Mandi i žednom junaku, rezultiraju nekom fantastičnom kreacijom.
Međutim, mudrosti i znanja drevnih kultura provućena kroz filter zapadnjaćkog poimanja stvarnosti, u obliku mrtvog slova na papiru, ispunjavaju brojnu literaturu, dok živa mudrost preživljava još samo u nekim tajnim, okultnim i mističnim društvima, kao i u njihovim hermetičnim znanjima, tradicijama i, naravno, simbolima.
Drevno znanje uklesano u kamenu
Prespavavši noć u kojoj su se u meni taložile jučerašnje misli i doživljaji, uputio sam se u još jednu šetnju povijesnom jezgrom grada zagreba. Ponijevši sa sobom radiestezijski visak želio sam provjeriti dali su obilježja grada u skladu sa polariziranom geomantijskom stvarnošću. Naime, znajući da polarizirane silnice, koje na nekim mjestima izviru iz Majke Zemlje, bivaju bogate specifičnim informacijama koje ljudska intuicija relativno lako prepoznaje, nadao sam se da ću u dijelima arhitekata, koji kao umjetnici posebno lako anticipiraju stvarnost koja nas okružuje, pronaći neke tragove. Isto tako, želio sam se na taj način približiti mentalnom sklopu i duhovnosti drevnih ilirsko-keltskih predaka koji su, itekako, vodili računa o svetim specifičnostima krajolika u kojima su živjeli i stvarali.

U tom smislu, posebno zanimljivo bilo mi je pročelje u Haulikovoj ulici (slika gore) jer gotovo shematski opisuje jedan oblik polarizirane stvarnosti. Naime, baš kao i svugdje u prirodi - tako i u krajoliku koji danas prekriva Zagreb, postoje polja ispunjena suptilnim kreativnim energijama čiji su izvori suprotnih polariteta. Na ovoj fasadi ta situacija opisana je sa dva duboka i razvijena korijena čija debla razvijaju krošnje koje se isprepliću u jednu jedinstvenu, bogatu i razgranatu krošnju. Lice predstavlja entitet koji svoj život (kreaciju) nalazi u krošnji tj. u polju kreativne energije. Tumačenje simbolike izraza lica kao i brojne reference na broj tri (trojstvo) sada bi nas odvele predaleko.
Međutim, kako su prikazi dualiteta tj. polariziranosti suptilnih energija u Prirodi ili Univerzumu prilično učestali na historicističkim fasadama Zagreba, shvatio sam da arhitektura kao umjetnost itekako uvažava to pradavno znanje. Kako umjetnost često želi slikovito dočarati suštinu stvarnosti, tako su prikazi polariteta tj. polova najčešće pesonalizirani na način da muški likovi ili lica simboliziraju pozitivne (yang), a ženski negativne (yin) polove kreativne energije (chi). Pogledajmo neke od primjera.





Ipak, možda najzanimljiviji prikaz koji opisuje polariziranu suštinu Univerzuma, koji se nalazi na Trgu bana Jelačića na kući "Rado" , omogučio mi je da sagledam širu sliku višedimenzionalne stvarnosti koja vlada u krajoliku kojeg danas prekriva Zagreb. Na neki čudan način osjećao sam da bi značenje skriveno u ove dvije skulpture moglo biti vrlo blizu onom koje u svom skrivenom značenju nosi i sama legenda o Mandi i žednom junaku.

Da se uistinu nešto skriva u ovim prikazima, tj. da je ovdje zaista prisutna i ezoterijska poruka, vidi se u slijedećem: gledajući iz njihove perspektive - ženski lik nalazi se desne strane kompozicije i u lijevoj ruci, na krilu drži otvoren list papira...

dok u desnoj, skrivenoj i spuštenoj ruci drži papir kojega iz nekog razloga skriva.

Opet gledajući iz njihove perspektive - lijevi muški lik u desnoj ruci drži otkrivenu knjigu na kojoj je simbol zmije (mudrost, razboritost)...

dok u lijevoj, spuštenoj ruci prikriva pero koje je u ovom slučaju simbol skrivenog, tajnog  i u svakom slučaju - ezoterijskog pisma ili poruke.
Baš kao što sam i slutio - kada sam otpustio visak da mi njegova vrtnja kaže nešto više o ovom mjestu - njihalo kao da se neko vrijeme kolebalo, da bi se potom potpuno umirilo. Shvatio sam da je to posljedica snažnog polja  ujednačeno izmiješanih muško/ženskih, yin/yang, ili ako baš hoćete - lijevo/desnih polova vitalne, kreativne ili chi energije koja prožima Univerzum. Upitavši se napokon - nisu li ove skulpture u stvari prikazi tj. personifikacija same Mande kao ženskog i junaka kao muškog pola te sveprožimajuće energije, shvatio sam da se zapravo nalazim pred  vratima jedne sasvim nove i meni do sada nepoznate dimenzije grada Zagreba. Kao da sam u sebi rekao neku čarobnu riječ poput "Sezame otvori se", odjednom - pred mojim očima, jedna za drugom, počele su nestajati palaće i zgrade, dok se asfalt ispod mojih nogu rastopljen u crne potočiće stao povlačiti u zemlju. Kada je iščezao i posljednji trag civilizacije, napokon sam se zatekao sam usred rajski netaknute prirode ispunjene miomirisima cvijeća i cvrkutom ptica.
U toj viziji stajao sam na prostranoj livadi i gledao prema sjeveru gdje se krajolik pun pitomih brežuljaka uspinjao prema planini Medvednici. Lijevo od mene uzdizalo se brdo Grič, a desno od mene nešto niži Kaptol. Ipak, ono što je cijeli prizor činilo nestvarnim bili su znakovi poput Sunca koje je sjalo iznad Griča i srebrnog mjeseca koji se uzdizao iznad Kaptola. U dolini između dva brežuljka, u kojoj je žuborio potok Medveščak, ispreplitale su se dvije zmije.

Odjednom mi je sinulo da svijet oko sebe gledam na isti onaj način kojim su ga gledali i naši drevni preci kada su u ovim krajolicima tražili mjesto gdje će podići svoj grad. Stajavši vjerojatno na ovom istom mjestu, prije više od dvije tisuće godina, svjedočili su istom prizoru kojega sam ja u svojoj viziji promatrao. Kako su imali sposobnost osjetiti pozitivnu energiju, duh i emocije koje prevladavaju u ovom krajoliku, baš poput mene bili su svjesni da stoje na zemlji koja je kao sveta izuzetno povoljna za život i, naravno, kao stvorena za podizanje budućeg grada kao što je Zagreb. Kada je moja vizija napokon nestala, okružen civilizacijom i svime što ona nosi, počeo sam razmišljati o simbolima koje sam u mislima još uvijek jasno vidio.
Grič, kojega u mojoj viziji obasjavalo Sunce, izvor je energije muške, yang i pozitivne polarizacije; dok je Kaptol (brijeg Gorica), iznad kojega je bio mjesec - pasivnog, ženskog, yin i negativnog pola. Sunce je oduvijek označavalo muškost, dok je mjesec označavao žensku suptilnost. Zmije koje su bile ravnopravno isprepletene označavale su ravnotežu ova dva suprotstavljena pola. Međutim, ono što je u svemu ovome bilo zaista zanimljivo je to što su ljudi koji su kroz povijest gradili Zagreb, pod utjecajem tih sila, svijesno ili ne, ostavili jasne i nedvosmislene tragove u kamenu. Pogledajmo neke od njih:
Grič, muški polaritet

Grič je kroz povijest uvijek bio mjesto na kojemu su se lakše rješavala pitanja vezana uz zemlju kao što su to državnički poslovi koji su tradicionalno mušku polarizirani. I dan danas na Trgu sv. Marka na Griču nalaze se tri naj važnije ustanove: vlada, sabor i sud. Ovdje su stoljećima prisegu davali hrvatski banovi, a i danas pred pred crkvom prisegu polažu hrvatski predsjednici. Na dan državnosti upravo se u crkvi sv. Marka služi sveta misa za domovinu. U tom smislu sam trg i crkva sv. Marka mogla bi se nazvati krunidbenom hrvatskom crkvom, poput Westminsterske opatije u Londonu.
Međutim, brdo Grič u sebi sakriva još mnogo zanimljive simbolike koja se odnosi na pozitivnu, yang i muški polariziranu energiju. Naime, pri samom spominjanju titulara crkve - svetog Marka, u svakoj kršćanskoj duši priziva se simbol lava s kojime se sveti Marko oduvijek prikazivao.


Pogledajmo koja je sve atribute Lav kao simbol kroz povijest nosio.

Lav je drevni heraldički motiv mnogih kraljevskih obitelji (Lavovi Solomonova prijestolja, prijestolja francuskih kraljeva, srednjovjekovnih biskupa...) i kao takav simbolizira mudrost, snagu, čast, dostojanstvo, hrabrost, pravednost, svirepost i dominaciju, a bitno je primijetiti da su sve to aktivni i muški principi. Međutim, još je jedan atribut lava posebno zanimljiv u kontekstu Griča kao muški polariziranog brežuljka. Osim što je lav simbol moći i najviše vlasti, on nosi atribute prodorne moći svijetlosti, zlata i sunca (lav je i simbol Krista - Sunca) te je stoga snažan solarni simbol. Možda je upravo stoga, na jednom od naj prepoznatljivijih znamenitosi Griča, na Kamenitim vratima, postavljan zanimljiv sunčev znak ili simbol.


Kaptol, ženski polaritet
Dakle, u mojoj viziji s druge strane Grića, kao njegova podržavajuća suprotnost bez koje nema kreativnosti niti harmonije, nalazio se brijeg Gorica tj. Kaptol iznad kojega je sjao srebrni mjesec. Baš kao što u stvarnosti mjesec odražava Sunčevu energiju i svijetli njegovom svijetlošću, u simboličkom značenju on predstavlja mušku suprotnost.  Mjesec se oduvijek štovao u raznim kulturama, a tijekom matrijarhata bio je povezan sa Velikom Majkom (Magna Mater) božicom plodnosti. Mjesec je, dakle, simbol žene, majke, supruge zbog čega su ga povezivali i sa božanstvima kao što su to bile Hekata i Izis.

Mjesec vezujemo uz unutarnji svijet, dušu,  podsvijest i osjećaje. Intuicija i instinkti pod njegovim su utjecajem zbog čega je mjesec i simbol unutarnjeg rasta i preobrazbe. Mjesec je dakle simbol ženskog principa, a budući utječe na izmjenu tekućina, rad hormona i mjesečnicu, mjesec je simbol majčinstva, trudnoće i novorođenčadi.

E sad - kao prvo: sama činjenica da je Kaptol kao sjedište crkvene vlasti i hijerarhije smješten upravo na brijegu Gorica već puno govori samo za sebe. Na crkvu, kao ustanovu i instituciju, se oduvijek gledalo kao na neokaljanu zaručnicu neokaljanog Jaganjca, zbog čega je crkva ženski polarizirana. Osim toga - sama katedrala kao stolna crkva zagrebačke nadbiskupije nosi ime Uznesenja Blažene Djevice Marije, koja u sebi nosi svu gore opisanu simboliku mjeseca. Ipak možda najjasniju simboliku svega gore navedenog nosi kip Blažene Djevice Marije (Antun Dominik Fernkorn) koji je na Kaptolu postavljen još u 19. stoljeću. Pogledajmo simboliku:

Svi mjesečevi atributi prisutni su u ovom prikazu. Djevica Marija u kojoj se događa unutarnja preobrazba (koja je pod utjecajem mjeseca) orijentirana je tako da, puna očekivanja, gleda prema Bogorodici koja je kao rodilja sa bebom, baš kao i Izis, nositeljica mjesečevih atributa. Budući su, manje više, sve velike i važne božice kroz povijest bivale prikazivane sa simbolom mjeseca, u procesu kristijanizacije, u kojemu su pokrštavana brojna poganska božanstva, izgleda da se vodilo računa da promijene koje je poganski puk imao prihvatiti budu što manje radikalne.

Simbol zmije na kojoj Djevica Marija drži svoju desnu nogu vratilo je moje misli na treći važan element iz moje vizije. Naime, između Griča i Kaptola tekao je potok Madveščak iznad kojega sam vidio dvije zmije koje kao da su u ravnopravnoj borbi zamrznute u vremenu i prostoru. Iako zmija kao simbol zaista može nositi bezbroj značenja, u ovom slučaju isprepletene one postaju simbol unije polova kojima je izvor na Griču tj. Kaptolu. Baš kao što je to bio slučaj i sa povijesnim brežuljcima čija arhitektura nosi simboliku Sunca tj. mjeseca, i Donji grad, prateći taj zagonetni trend, obiluje simbolima koji ukazuju na polje energije uravnoteženih polova. Pogledajmo neke od primjera...






Dekodiranje mita o Mandi i žednom junaku
Iako je teško precizno odgovoriti na pitanje kada je točno nastao Zagreb, jer tragovi prisutnosti čovjeka datiraju i do drugog tisućljeća prije Krista, s obzirom na legendu o Mandi i žednom junaku prilično sigurno možemo zaključiti kada je duši ovog grada kakvoga poznajemo danas udahnut život. Prema mojem mišljenju - upravo u četvrtom stoljeću prije Krista, kada su dakle Kelti započeli suživot sa starosjediocima Ilirima, na dva povijesna brežuljka Griču i Gorici (Kaptolu) nastala je jezgra grada Zagreba čiji je duh i mistični šarm prepoznatljiv još i dan danas. Unatoč brojnim zgradama koje na sebi nose simbole prepune drevnih znanja, duh grada Zagreba ne živi toliko u njegovoj arhitekturi, koliko u njegovim ljudima koji su ljubav prema svom gradu naslijedili od svojih djedova. Upravo na taj način, sa koljena na koljeno, uz priče koje su djedovi unucima uz vatru kamina pričali o vješticama, vilama, patuljcima, pa tako i o Mandi i žednom junaku, plela se tanka nevidljiva, ali čvrsta nit koja nas još uvijek spaja sa čarobnim mističnim svjetovima naših drevnih predaka.

Pa o čemu onda, u stvari, govori ta toliko poznata legenda o Mandi i žednom junaku. Već sam pojam "legenda", koja prevedena s latinskog "legendae" znači "stvari za čitanje" govori nam da u ovoj priči imamo više elemenata koje tek treba iščitati, tj. da ovdje postoji i neka ezoterijska, ili skrivena poruka. Međutim, prije iščitavanja tih skrivenih detalja potrebno je pronaći onaj dio priče koji bi nam rekao ipak nešto više o žednom junaku te rastumačilo što ga je uopće dovelo u situaciju u kojoj se našao? Isto tako - treba napomenuti da postoji više varijanti legende o Mandi pri čemu se muški likovi izmjenjuju (pema jednoj je junak, prema drugoj grof, pa vitez, itd) dok Manda, žeđ i ljekovitost (čutotvornost) izvorske vode, kao snažni simbolički motivi, ostaju nepromjenljivi.
Govoreći jezikom simbola - žeđ najčešće označava onu, često snažnu, žudnju koja je brojne junake drevnih mitova tjerala da se "preko sedam gora i sedam dola" upute na svoja mitološka putovanja. Bilo da se junak uputio u potragu za zakopanim blagom ili za djevojkom koju treba spasiti od zlog zmaja, uvijek se radi o iskonskoj žudnji (žeđi) za holističkom cjelinom do koje će junak mita doći savladavajući nevolje kojima je ispunjeno njegovo putovanje.
U tom smislu, čini mi se da je legenda o Mandi i žednom junaku, u svakoj od varijanti, u stvari, samo sretan kraj jedne puno šire poeme koja iza priče o nastanku imena grada Zagreba pokriva i temu jednog klasičnog mitskog putovanja sa svim njegovim elementima. Iako nikada sa sigurnošću ne ćemo znati o kojem se junaku radilo, prema skrivenom sadržaju priče, moglo bi biti da se ovdje zaista radi o još jednoj varijanti mitske potrage za Svetim Gralom.

Prema legendi o nastanku grada Zagreba, koju možete pročitati OVDJE, neki neznani, mlađan i smjeli junak krenuo je od kuće u bijeli svijet. Iako nam legenda ne kazuje koji motivi su ga natjerali na taj put, baš kao i u većini popularnih mitova - i naš se junak na svojem putovanju našao u nevolji.

Nadalje, mit kazuje kako ga je ta nevolja u obliku smrtne žeđi snašla kada je kročio u "polje pusto", što nikako ne odgovara stvarnom stanju u krajolicima Zagreba koji su bogati vodom. Vjerojatnije je da se tu ipak radi o prenesenom značenju po kojemu bi "polje pusto" predstavljalo unutarnju duhovnu prazninu i pustoš koja je junaka i natjerala na potragu za ispunjenjem. Bitno je primijetiti i na koji se način likovi uvode u priču. Dok se junak u priču uvodi u osvit zore (Sunce), prelijpa Manda pojavljuje se poput vile, koje vrlo često u mitološkim svjetovima prebivaju u vodi ili izvorima, a nose snažnu mjesečevu simboliku.

Međutim, kada smo već kod prenesenih i skrivenih značenja, razmotrimo još neke poveznice koje našu legendu povezuje sa mitskom potragom za Svetim Gralom. Samo ime "Manda"  dolazi od imena Magda tj. Magdalena, koja se već pomalo arhetipski (kao žena - kalež (Sveta Krv Sveti Gral, Da Vinci Code)) vezuje za Sveti Gral.

Ipak, još jedan zanimljivi trag koji bi mogao upućivati da se ovdje zaista radi o jednoj verziji tog slavnog mita, samo je ime junaka iz legendarne Eschenbachove poeme. Naime, ime Parzival, ili Parceval, može se protumačiti i kao "Parce a Val", što u prijevodu znači "kroz dolinu", ili "dolinu proći", a sve mi se više čini da bi se moglo raditi upravo o dolini potoka Medveščaka koji se nalazi upravo između povijesnih brežuljaka Griča i Kaptola. Baš u toj dolini, na mjestu gdje je prema legendi klonuo žedni junak, nekim se čudom pojavila Manda (Magdalena) koja je utažila njegovu žeđ tj. žudnju za misterijem, duhovnom puninom ili prosvjetljenjem. Spomen na taj događaj nalazi se danas na Trgu bana Jelačića u obliku zdenca Manduševca koji neodoljivo podsjeća na kamenu posudu, a što cijelu ovu priču vraća njenim pred kršćanskim korijenima.

Naime, zdenac Manduševac nije uvijek izgledao kako izgleda danas. Kada su ga prilikom preuređenja ondašnjeg Trga Republike (1986) ponovno otkrili, na sentimentalne zahtjeve zagrepčana zdenac je uređen i izveden na način da je u sebi sadržavao kamene ostatke izvornog zdenca.


Slijedom toga treba napomenuti da je kršćanska legenda o Svetom Gralu samo kompilacija više motiva iz drevne keltske mitologije, dok je sama riječ Gral keltskog podrijetla i dolazi iz još starijeg korijena "car" ili "gar", što znači - kamen. "Gar - al" značilo bi posuda od kamena, dok "gar-el" znači Božji kamen (louis charpentier, Tajne katedrale u Chartresu)

Melkisadek sa Gralom u kojemu je mistični kamen , Chartres
I uistinu - dok se cijela pripovijest o Svetom Gralu vrti oko prve verzije Chretienove priče "Conte du Graal" koja Gral prikazuje kao posudu, pehar ili zdjelu s posljednje večere čiji je sadržaj diviniziran, Wolfram von Eschenbachov ep Parzival opisuje Gral kao kamen koji sadrži čudesne moči, što nas uz sve gore navedeno upućuje na mogućnost da legenda o nastanku imena Zagreb, na neki način, govori i o jednoj od najbolje čuvanih alkemijskih tajni - misteriju kamena mudraca.
U tom smislu - sam kraj legende o Mandi i žednom junaku, kada Manda junaku kaže: "Al´ na mjestu, tu, gdje si susto, Po suhom pijesku snažno zagrebi!“ otkriva nam jednu alkemijsku mudrost poznatiju pod kraticom "V.I.T.R.I.O.L." (Visita Interiora Terrae Rectificando Invenies Occultum Lapidem", prevedeno - Posjeti unutrašnjost Zemlje pročišćavanjem pronaći ćeš skriveni kamen (kamen mudrosti)). Najme, gledajući u prenesenom smislu Manda junaku nije donijela vrč niti kalež sa vodom ili nekim diviniziranim napitkom, već mu je jasno dala do znanja da on (kao junak) sam mora pronaći snagu te zagrepsti i kopati po vlastitoj praznoj i pustoj duši i tek tako pronaći tajnu nad tajnama, misterij ili smisao koja će mu ugasiti žeđ ili žudnju. Naravno, kada je junak učinio točno onako kako mu je Manda rekla - osjetio je, kako mit to ovaj put nedvosmisleno otkriva - "blaženstvo nikad veće". 
Upravo iz te tajne nad tajnama, tj. Mandine formule za pronalazak kamena mudraca, dakle - iz glagola "zagrepsti" nastalo je i ime, i vizija novog budućeg grada Zagreba. Kako etimologija glagola "zagrepsti" kaže da je to radnja koja označava struganje po kamenu, u prenesenom značenju moglo bi se zaista raditi o nekom tajnom postupku u kojemu se alkemijskom intervencijom dolazi do transmutacije kamena u misterij. Uostalom i druga tumačenja o nastanku imena Zagreb u sebi sadrže skrivene reference na "kamen". Tako jedna od teorija kaže da je ime Zagreb došlo od pojma "za-greben" (greben - kamena obala potoka  Medvešćaka), dok druga teorija dolazi od pojma "greb" koji bi značio "grob", pa tako "za - greb" značilo bi - "mjesto iza groba", ali i u tom slučaju etimologija riječi grob kaže da je to iskopana rupa u kamenu.
Kako god da okrenemo - ime Zagreb u sebi sadrži brojne skrivene reference na kamen. Međutim, odgovor na pitanje kakav se to kamen skriven u imenu Zagreb, možebitno se skriva u jednom misterioznom simbolu na fasadi u samom centru grada Zagreba, na Zrinjevcu.


Tri kamene kule (grb grada Zagreba) kao da izrastaju iz neke ne definirane grude kamena (materia prima?), a budući se čitav taj proces odvija u misterioznoj (al) kemijskoj retorti ili posudi, ovaj prikaz, isto tako, cijelu stvar vraća na posudu u kojoj se sam misterij odvija - Sveti Gral.
Iako je legenda o Mandi i žednom junaku zbunjujuća i kontradiktorna, baš kao što je to uostalom i sam mit o Svetom Gralu, samu priču možemo protumačiti i kao alegoriju na polariziranu suštinu Univerzuma. Ako aktere priče (Mandu i junaka) shvatimo na način da oni personificiraju suprotne polove kreativne energije Univerzuma, samu žeđ možemo tada lako objasniti kao "razliku potencijala" ili kao onu magičnu privlačnost (kemiju) koja oduvijek privlači suprotne polove, da bi ih u "Nebeskom vjenčanju" (slika dolje) napokon spojila u kreaciju. Budući smo već ranije izvore polova utvrdili u svetim brežuljcima Griču i Kaptolu, dolinu ispod i oko njih možemo uvjetno shvatiti kao posudu ili Sveti Gral u kojemu je Priroda iskemijala onaj misteriozni kamen koji se skriva, tj. otkriva u samom imenu Zagreb.

Napokon, stavljajući svoj radiestezijski visak u džep uputio sam se prema tramvaju. Razmišljao sam kako je unatoč svemu što je kroz svoju povijest prolazio, kao željeno i sretno dijete Univerzuma i Majke Zemlje, koja ga je svojim plodnim grudima (Grič i Kaptol) tako nesebično othranila, grad Zagreb ipak izrastao u lijep, zdrav i ponosan grad.