10/04/2015

ZAGREB - GRAD KOJI SE RODIO ISPOD MISTIČNE ZVIJEZDE


Nemoguće je u potpunosti razumjeti Zagreb bez uvida u njegovu kozmičku suštinu. Samo povijesno ime Zagreba, kojeg je još drevni Ptolomej zapisao kao Soroga, i nije drugo nego kod za zvjezdanu analogiju. Budući dolazi od staroindijskog pojma svárga, koji znači nebo, to ime predstavlja snažnu indiciju da je zaboravljena prošlost Zagreba ostala zapisana na zvjezdanom nebu iznad grada. Onaj tko zna što i kako tražiti, tamo bi mogao pronaći izgubljena vrela kodiranih tekstova o mističnom gradu čiji drevni mitovi, tradicije, ali i vizure, imaju odraz na nebu među zvijezdama.


No krenimo redom. Odavno je poznato da mitovi i legende imaju svoju dublju logiku te da se istine u njima naziru u formi mentalnih slika, simbola i arhetipova. Antičke mitove nemoguće je razumjeti bez zvjezdane analogije, a čini se da bi tako moglo biti i sa najpoznatijom legendom o postanku Zagreba – legendom o zdencu Manduševcu. Iako ta priča pripada utvrđenom krugu legendi o postanku gradova uz vodu, susret drevnog bana i lijepe Mande arhetipski podsjeća na drevno pjesništvo povezano s obredima svetog braka (hierogamije). Kako su ti obredi duboko ukorijenjeni u kozmičkim mitologijama, u potrazi za stvarnim značenjem ove legende - pogled valja uputiti u nebeski svod iznad Zagreba.

Hieros gamos, izvor: internet

Ono što se samo po sebi nameće kao riješenje skrivenog značenja legende, bilo bi da je ona zapravo alegorijska priča o Suncu i Mjesecu. Tajanstvena igra izmjene ljetno – zimskih putanja, kao i simbolika muško – ženske metafizičke suprotnosti tih nebeskih tijela, drevnim Zagrepčanima zaista je moglo poslužiti kao obrazac za ispredanje ljupke priče o postanku imena Zagreb. Međutim, mentalna slika Sunca i Mjeseca (osim u legendu) sa neba je preslikana i na zemlju, gdje je materijalizirana u obliku povijesnih brežuljaka Griča i Kaptola između kojih teče potok Medveščak.

  
Izvor: internet

Osim što je takva romantična predodžba starog grada duboko utisnuta u identitet Zagrepčana, ona može predstavljati i tajnu mapu davno zaboravljene mitske scenografije, kultnog prizorišta, a možda čak i ostatke arhaičnog sjećanja na dualističko svetište u kojemu su pretkršćanski svećenici – astronomi njegovali kult povezan sa štovanjem Sunca i Mjeseca. Iako se slična kultna prizorišta u nas i svijetu otkrivaju složenim analizama naziva i toponima, uspomena na mističnu prirodu Griča i Kaptola nazire se ispod njihovih povijesnih funkcija.

'Čarobnjaci spuštaju Mjesec' - Starogrčki crtež

Tako arhetipsku povezanost Gradeca na Griču sa Suncem i muškim metafizičkim načelom možemo iščitati iz njegove povijesne uloge tradicionalnog mjesta prisege mnogih hrvatskih banova (muški metafizički princip) kao i suvremenog političkog središta na kojemu se nalaze Sabor, Vlada i Ustavni sud, što se može protumačiti kao materijalizacija vrhunaravnog nebeskog trojstva. Osim toga, na Gradecu je smještena i crkva svetog Marka, čiji je prepoznatljiv amblem – krilati lav - zapravo drevan simbol vezan uz Sunce. Napokon, zagrebačke kronike Markov trg spominju kao mjesto na kojemu se još u 19. stoljeću palio krijes na blagdan sv. Ivana, što se zbog blizine ljetnog solsticija smatra prežitkom drevnog obreda povezanog sa obožavanjem Sunca.

Izvor: internet

S druge strane Griča, kao suprotnost koja unosi ravnotežu, nalazi se Kaptol koji je kao sjedište Crkve u Hrvata (Crkva se smatra zaručnicom) i sa katedralom posvećenoj Djevici, arhetipski obojen ženskim metafizičkim načelom vezanim uz lunarni kult i pripadajući mu noćni i vegetativni simbolizam.

Na kraju krajeva - povijest se često može tumačiti dvojako: onako kako je napisano u gradskim ispravama i listinama, ali i iščitavanjem tragova nataloženog vremena koji se poput zrnaca zlata otkrivaju zavodljivim sjajem u mnogim aspektima zagrebačkog identiteta. No, da zlato nije baš sve što sija, te da mnogo toga u povijesti Zagreba tek treba biti otkriveno i protumačeno, uvidio sam jedne večeri koju sam provodio u šetnji povijesnim dijelovima Zagreba.

Misterij Rokovog perivoja

Šečući se, dakle, jedne večeri sjevernim brežuljcima grada, razmišljao sam kako su se dolaskom kršćanstva crkve podizale najčešće na kultnim mjestima poganskih religija i tradicija. Budući je proces kristijanizacije zapinjao, a nametanje ognjem i mačem nije davalo zadovoljavajuće rezultate, crkvene vlasti nastojale su podilaziti poganskom puku koliko god se to moglo. Jedan od načina kojim se Crkva željela približiti nevjernicima bio je taj što se pazilo da titular buduće crkve, po svom arhetipu, bude što bliži karakteru uzrpiranog poganskog svetišta.

Uspinjući se Aleksandrovim stubama prema Rokovom perivoju, sjetio sam se i svetog Roka oko čije se zavjetne kapelice na perivoju sve do 19. stoljeća širilo groblje. Nadao sam se da ću možda u atmosferi ovog mjesta u predvečerje naići na tragove sjećanja na vječno počivalište ili bilo kakvu povezanost sa podzemnim carstvom umrlih. Međutim, Rokov perivoj je odisao bezbrižnošću razigrane djece, kao i ležernošću nekolikih vlasnika pasa čiji su ljubimci nesputano jurcali oko Frangešove skulpture prikladnog naziva Elegija.

Obilazeći zidano zdanje kapelice, koja je kao zavjetna podignuta nakon posljednje pošasti kuge u Zagrebu, prebirao sam po sjećanju sve moguće arhetipske veze između svetog Roka i groblja. Međutim, osim kuge, od koje se ovaj svetac izliječio, iz čega ovo zavjetno zdanje i crpi svoj smisao, nisam našao nikakve poveznice. A onda mi je na pamet pao Rokov vjerni pratioc – pas, koji se sa kruhom u ustima prikazuje na većini ilustracija ovog sveca. Predaja kaže kako je svetom Roku, dok se bolestan skrivao u šumi kraj Piacenze, svakog dana dolazio pas donoseći mu u svojim ustima komad kruha.

Sveti Rok, izvor: internet

Iako mi se isprva nije činilo da simboličko značenje ovog motiva iz predaje ima neku veliku važnost, sjetio sam se kako mnoge velike mitologije psa povezuju sa smrću, paklom ili podzemnim svijetom umrlih duša. Mnogi veliki vodiči duša poput Anubisa, Kerbera, preko Totha, Hekate i Hermesa, itekako su bili povezani sa psom.


Međutim, iznenadni prizor – predivan, naočit pas koji je skočio u zdenac Elegije jer sam valjda preduboko zašao u njegov teritorij – učinio je da se u jednom kratkom trenu, duboko u meni, mnoge stvari poslože u uvid. 


‘Pa naravno!’ – pomislio sam – ‘Pas sa kruhom u ustima ključan je znak i još jedan prikriveni putokaz koji ponovno traži da se pogleda u nebeski svod iznad Zagreba.’


Canis major, izvor: internet


Naime, Veliki pas (Canis major) mitsko je sazviježđe kojega gotovo sve drevne tradicije prikazuju kao psa koji u ustima nosi jednu od najsjajnijih zvijezda na nebeskom svodu – zvijezdu Sirius. Međutim, egipatska tradicija Sirius poistovjećuje sa Izidom, a jedno od kodnih imena za Izdu bilo je upravo Gospa od kruha. Budući su egipćani znali kako je pojava Siriusa na nebu u direktnoj vezi sa plavljenjem Nila, što donosi plodnost u čitavu dolinu, Izida, tj Sirius, bila je i snažan simbol plodnosti. I kruh je snažan simbol plodnosti, ali u ustima psa od svetog Roka on je i arhaična uspomena na Gospu od kruha, Izidu, tj Sirius.





No, kako je Izida poznavala magičan stih kojim je iz mrtvih podigla voljenog Ozirisa, kruh u ustima psa od svetog Roka, kao prikrivena referenca na Izidu, više je nego prikladan simbol utjehe za vječna počivališta kakvo je to bilo ovdje na Rokovom perivoju.
  
Mural na kapeli svetog Roka, usporedba sa prikazom Izide

Međutim, razmišljajući o svemu ovome, u mene se uvukla slutnja da bi ovaj uvid mogao biti tek dio tajanstvene slagalice u kojoj je Rokov perivoj samo križić na tajnoj mapi jednog drugačijeg i nama nepoznatog Zagreba. Ako su Grič i Kaptol kao kultna scenografija analogna slika neba sa Suncem i Mjesecom, pitao sam se kako se onda u tu sliku uklapa Rokov perivoj? A onda, u pokušaju vizualizacije te slike dogodio se ponovni uvid koji će moje shvaćanje Zagreba zauvijek promijeniti.

Astro – arheološka mapa Zagreba

Vrativši se iz šetnje, sjeo sam za kompjuter i nestrpljivo počeo podizati programe s kojima sam, jedino sa sigurnošću, mogao provjeriti svoje slutnje. Prvo što sam napravio kada se napokon otvorio Stellarium, bila je provjera kuta izlaska i zalaska zvijezde Sirius. Nakon nekoliko klikova, ustanovio sam kako na nebu iznad Zagreba ova mitska zvijezda izlazi na 114,25, a zalazi na 245,35 stupnjeva od sjevera. 

Dok se podizala google karta Zagreba, razmišljao sam o referentnoj točki iz koje ću povući pravce prema izmjerenim kutovima. Ako bi te linije prelazile preko objekata u gradu, za koje sam unaprijed pretpostavljao da će prelaziti, to bi se teško moglo objasniti slučajem, već bi se radilo o snažnoj astro – arheološkoj indiciji koja bi mogla imati konzekvence i na službenu povijest Zagreba, a možda i šire.

Konačno, kada se na monitoru ukazala karta Zagreba, bez puno razmišljanja kao referentnu točku odabrao sam crkvu svetog Marka na Griču. Iako se ta crkva prvi puta spominje kasno, tek u 13. stoljeću, zbog ivanjskog krijesa kojeg spominju i kronike – pretpostavio sam kako je to mjesto bilo kultno davno prije dolaska kršćanstva.

 
Smjerovi izlaska i zalaska Siriusa


Pun iščekivanja, povukao sam prvu liniju precizno – od središta crkve svetog Marka – točno prema točki na 245,35 stupnjeva od sjevera. Pozicionirao sam tada kartu nad Rokovim perivojem i povećao prikaz. Na moje oduševljenje, ustanovio sam kako ta linija prolazi točno preko zavjetne kapelice svetog Roka. Imao sam poklapanje, što je značilo da, gledajući sa tornja Markove crkve, zvijezda Sirius pri svom potonuću pod obzor prividno zalazi iza same zavjetne kapele na Rokovom perivoju. Snažna je to i simbolički vrlo slojevita mentalna predodžba u kojoj neposredno pred zalazak Siriusa dolazi do poklapanja simboličke slike na nebu sa simboličkom slikom na zemlji.



Naime ‘Sirius – Izida’ pri svom potonuću pod horizont simbolički umire i odlazi u carstvo mrtvih gdje će se napokon susresti sa voljenim Ozirisom, koji tamo boravi kao vrhovni sudac umrlim dušama. Međutim, točno u trenutku kad ‘Sirius – Izida’ dodirne obzor - ona dodiruje mjesto na kojemu se i u stvarnosti nalazi(lo) carstvo mrtvih, tj. groblje. U tom trenutku dolazi do čina manifestacije metafizičkog zakona ‘kako na nebu, tako i na zemlji’, pri čemu se (ni na nebu, ni na zemlji) iznad Rokovog perivoja, u jednom kratkom trenutku punom mistike, materijalizira mistični portal prema Duatu – mitskom carstvu mrtvih kojim Ra (Sunce) putuje noću.

Ipak, kako je postojala objektivna mogućnost da je ovo poklapanje stvar slučajnosti, požurio sam se provjeriti i liniju izlaska zvijezde Sirius. Opet precizno – točno iz središta Markove crkve – povukao sam liniju prema 114,25 stupnjeva od sjevera. Povečavši prikaz iznad Zagrebačke katedrale, sa zadovoljstvom sam ustvrdio kako taj pravac vodi točno pred njen portal.
  
Ilustracija izlaska Siriusa

Sad, ako je Rokov perivoj metafizička manifestacija mističnog prolaza u carstvo mrtvih, tada je Zagrebačka katedrala metafizička manifestacija kraljevstva u kojem se rađa život; gdje Izida, nakon što je provela noć sa voljenim Ozrisom u Duatu, rađa Horusa- simbol pobjede života nad smrti. No kako bi i dublji slojevi ove simbolike slike bili jasni, treba se upoznati sa nekim stvarima koje same po sebi nisu svakome poznate.

Kao prvo, zvijezda Sirius je vladar zimskog noćnog neba na kojemu se počinje pojavljivati netom pred izlazak Sunca (helijakalni izlazak) oko blagdana Velike Gospe. Tom prilikom Sirius je vidljiv kratko vrijeme, sve dok svijetlost Sunca ne nadjača sjaj zvijezda. Međutim, svakim danom nakon toga Sirus izlazi nešto ranije u odnosu na Sunce, da bi negdje na prelasku jeseni u zimu ova zvijezda bila vidljiva tokom cijele noći. No upravo helijakalni izlazak Siriusa na blagdan Velike Gospe neobično je važan jer ‘Sirius – Izidu’ kalendarski povezuje sa Gospom koja je, prema brojnim teoretičarima, prefiguracija mnogo starije Izide.

 
Izvor: internet


Dakle – gledajući sa tornja Markove crkve helijakalni izlazak Siriusa na blagdan Velike Gospe, dolazi do preklapanja tri značajke koje su inače prostorno i vremenski udaljene. Na dan Velike Gospe (Izide) mitska zvijezda Sirius (Izida) pojavit će se točno između tornjeva katedrale posvećene Gospi (Izidi). Međutim, u aktivnoj ulozi Markove crkve (arhetipskog Sunca) koje je u simboličkom odnosu sa katedralom (Djevicom), iz čega proizlazi prividno rađanje Siriusa, krije se obrazac kojeg pronalazimo u gotovo svim antičkim mitovima o rađanju arhetipskih junaka i bogova. Naime, arhetipski junaci poput Horusa, Dioniza, Mitre ili Isusa uvijek su plod susreta nekog vrhovnog božanstva povezanog sa Suncem i djevice koja je obično nižeg, zemaljskog podrijetla.

Sad, budući je ovaj mitski obrazac ovako spektakularno materijaliziran u povijesnoj jezgri Zagreba, a kao simbolička slika nazire se i u legendi koja govori o postanku Zagreba, pitao sam se – nije li drevni Zagreb, na neki način, simbolički rođen kao mitološki junak? Postoji li, u tom smislu, nekakva dublja povezanost između Dioniza, čije je drugo ime Zagrej. sa imenom Zagreb ili se tu ipak radi o pukoj sličnosti koja nema nikakve dublje etimološke poveznice?

***

Suočen sa mističnom mapom Zagreba i u pokušaju da sagledam svu slojevitost i dubinu ovog uvida, u meni su se počela rojiti pitanja na koja više nisam uspijevao pronalaziti brz odgovor. Jedino u što sam bio siguran bilo je to da sam pronašao snažnu astro – arheološku indiciju koja je sugerirala da međusobni geometrijski odnosi lokaliteta na kojima se danas nalaze kršćanske crkve ima jedan dublji ezoterijski smisao. Drugim riječima, raspored sakralnih objekata na povijesnim brežuljcima Zagreba nije slučajan, on je mistične prirode – on je najvjerojatnije posljedica prostornog rasporeda pretkršćanskih svetišta prema astrološkom ključu, tj. prema putanji mitske zvijezde Sirius. Međutim, dolaskom kršćanstva ta su svetišta uzurpirana kršćanskim sakralnim objektima, pri čemu je karakter pretkršćanskih svetišta ostao zarobljen u arhetipu titulara – zaštitnika crkava, dok je astrološki ključ izgradnjom kamenog grada petrificiran i tako konzerviran za neke buduće generacije.

Nastavlja se

Niveta