utorak, 23. rujna 2014.

Poganski korijeni grada Zagreba (1. dio)


Sve ono što je u Zagrebu tajno i prikriveno oslanja se na jednu kobnu civilizacijsku tekovinu koja koja glasi - vrijeme je novac. Sve je manje ljudi koji u šetnji gradom istražuju njegove ulice, spomenike i trgove. Ta su mjesta postala točke B koje su sa točkom A povezane pravcem kojeg valja priječi što jeftinije, a to znači - za što manje vremena. Sa takvim mentalnim i emocionalnim blokadama u glavi većina ljudi jedva prepoznaje znamenitosti kraj kojih prolaze. Sve je manje ljudi koji zastaju, obilaze ih i postavljaju pitanja u vezi njih. U takvoj situaciji, sve ono što je u Zagrebu tajno i prikriveno takvo će i ostati za još dugo vremena.

S druge strane - svaki grad ima svoju tajnu i prikrivenu bit. Svaki grad duboko u sebi nosi kod, tajnu šifru koja je odgovorna za njegovu posebnost. U svakom gradu postoji najmanje jedno tajanstveno mjesto iz kojega su se nekada davno počeli širiti smjerovi njegovih prvih ulica. Takva mjesta, koja danas prepoznajemo kao povijesne jezgre gradova, redovno odišu "onim nekim" - pomalo mističnim i zagonetnim šarmom. Atmosfera koja se sa takvih mjesta širi gradom uvijek bitno određuje onaj jedinstveni i neponovljivi habitus svakog grada.

Zagreb spada među one gradove koji svoj mistični i zagonetni šarm mogu zahvaliti nečem dubljem od uobičajenih povijesnih ili arhitektonskih specifičnosti koje imaju, manje više, svi gradovi. Baveći se prikrivenim simbolima Zagreba naišao sam na mjesta u gradu koja izrazito snažno djeluju na ono intuitivno u ljudima. Iako je čovjek odavno izgubio svoju funkcionalnu intuiciju, još uvijek svatko od nas na takvim mjestima može čuti tihi šapat kojim mu se obraća ovaj grad. Bilo da šapuće o krajolicima u kojima je izrastao, kojima su u mitska vremena kročili bogovi; bilo da šapuće o potocima s kojima u grad utječu čarolije mistične planine iz koje izviru; čak i ako šapuće o tokovima suptilnih živorodnih energija koje u smislu Zmajevih brazdi protiču kroz njega – te priče, koje na tim posebnim mjestima grad priča o sebi, uvijek se dotiču njegove najdublje intime i prikrivene autentične biti.

Arhetip trojstva

Ima nešto čudno, gotovo mistično, u fenomenu nastajanja gradova. Kao da postoje točke na Zemlji koje su u davno prohujalim epohama čovječanstva iz nekog razloga posebno snažno privlačile ljude da na njima započinju organizirani način života. U nekim bližim i arheološki dobro dokumentiranim epohama jasno se može iščitati smisao nastanka grada. Uglavnom su nastajali na važnijim trgovačkim rutama ili je položaj njihovog začetka bio povezen uz fortifikacijske tj. obrambene potrebe njegovog stanovništva.

S obzirom na podjelu gradova prema njihovom nastanku Zagreb spada među one europske gradove čiji se nastanak smješta u srednji vijek. Njegova srednjovjekovna faza ogleda se u površinom maloj povijesnoj jezgri koju je naseljavao mali broj stanovnika, a koja je, smještena na uzvišenim obroncima Medvednice, uglavnom bila opasana obrambenim zidinama. Međutim, srednjovjekovna faza Zagreba ogleda se i u još nečemu, što ću za sada samo naznačiti, da bi u kasnijim tekstovima detaljnije razdradio i opisao taj, pomalo mistični,  fenomen ovoga grada.



Specifičnost Zagreba ogleda se, dakle, po tome što se iz njegove srednjovjekovne faze još i danas jasno razabiru tri po funkciji različite cjeline. Gradec- svjetovni, Kaptol kao crkveni te Medvedgrad kao feudalni dio grada, čine trilateralnu cjelinu povijesne jezgre Zagreba. Znakovito je i zanimljivo da se ta, Zagrebu toliko specifična, trojnost od davnina ilustrira u njegovom grbu na kojemu na jednoj kamenoj trvrđavi tri kule uzdižu visoko u nebesa naznačena zvijezdom i polumjesecom. No kao što sam i rekao: o tom trojnom arhetipu koji i dan danas ima važan i snažan utjecaj na ovaj grad, biti će još podosta spomena u tekstovima koji slijede.

Sveti krajolici



Međutim, i srednjovjekovne jezgre gradova nastajale su iz određenog kontinuiteta organiziranog života čiji početci sežu u duboke i maglom obavijene davno prohujale epohe čovječanstva. Veliko je pitanje da li bi krajolici koje danas prekriva Zagreb iznjedrili na sebi grad da drevnim ljudima ti isti krajolici nisu bili iz nekog razloga posebno zanimljivi. Budući je odgovor gotovo sigurno negativan, samo po sebi nameće se pitanje: imaju li još uvijek ti, nama danas teško spoznatljivi, razlozi nekakav utjecaj na život ljudi koji žive ovaj grad? Moje iskustvo u otkrivanju prikrivenih simbola Zagreba govori mi da mehanizmi prirode, koji su u ovim krajolicima od iskona imali blagotvoran utjecaj na sve što je živo, ne samo da funkcioniraju savršeno, već da su ih ljudi koji su bili važni u donošenju odluka koje su oblikovale ovaj grad, sve do pred prošlog stoljeća na neki način bili svjesni. Naprosto, tragovi koji se mogli iščitati na planu grada, kao i sama situacija nekih objekata na terenu jasno svijedoče da se ovaj grad sve do nedavno razvijao prateći tragove bogova koji su nekada hodali Zemljom.



Zagreb u vrijeme dok su bogovi još hodali zemljom



Oduvijek su na Zemlji postojala mjesta na kojima se čovjek osjećao bolje, na kojima se stoka bolje plodila, a usjevi davali bolji urod. Isto tako – postojala su vremena u kojima je čovjek posjedovao znanja ili možda praktičnije rečeno: sposobnosti koja su bila, ako ne bolja – onda svakako drugačija od onih koja mi posjedujemo danas. Jedna od tih sposobnosti svakako je bila moć ondašnjih ljudi da vide, osjete ili uoče ta posebna mjesta na Zemlji koja su se svojom posebnošću izdvajala i bitno razlikovala od drugih. Baš kao što današnji čovjek jasno vidi izvore, potoke, rijeke i jezera vode koja život znači, nekadašnji je čovjek jasno osjećao izvore, potoke, rijeke i jezera, ali suptilnih zemljinih životvornih energija, koje su posebno blagotvorno djelovale na sve što je živo.

Na primjer, poznato je kako većina značajnih  srednjovjekovnih crkava (pogotovo gotičkih katedrala iz XII i XIII st.) u Europi leži baš na mjestima (obično brežuljcima) na kojima su i prethodne kulture, smatrajući ih svetima, gradile svoja svetišta. S jedne strane to je posljedica procesa kristijanizacije u kojemu je katolička crkva, uzurpiravši pravo na sve što je sveto, svoje crkve gradila upravo na tim svetim mjestima mnogih predkršćanskih kultura.
U knjizi: „Tajne katedrale u Chartresu“ autor Louis Charpentuer  u poglavlju pod nazivom: „Tajna humka“ iznosi brojne slikovite opise humka u mjestu Chartresu, koji je upravo svojom svetošću, ili energetskom potentnošću, kroz povijest privlačio hodočasnike brojnih predkršćanskih kultura. Najzad, u procesu kristijanizacije na njemu je bila sagrađena jedna od najljepših i najreprezentativnijih gotičkih katedrala ikada izgrađenih. Zbog upečatljivih opisa koji imaju mnogo toga zajedničkog sa poviješću ovih krajeva u nastavku donosim prijepis nekih dijelova spomenutog poglavlja:

  „Katedrala u Chartresu podignuta je na humku čija je povijest i pored različitih tumačenja ostala tajnom. Od prvih je kršćana to mjesto uvijek bilo najpoznatije mjesto hodočašća u Francuskoj. Ali i prije kršćana, na to su isto mjesto masovno dolazili Gali, a još ranije keltski svijet uključujući i one s druge strane Rajne.“
Nadalje piše: „Ono što hodočasnici (misli na kršćanske) nisu znali bila je činjenica da su oni tek nastavili putovati putom kojim su prije njih prolazile generacije i generacije jer je hodočašćenje u Chartres mnogo starije od kršćanstva, možda čak starije od Kelta. Dolazili su prije njih, okupljajući se u špilji u kojoj je vladala jedna Djevica Majka, koja je bez sumnje bila Crna Djevica, a njezino je ime možda bilo IZIS, DEMETRA ili BELISAMA.
   Išli su dugo da bi stigli na to mjesto, na taj humak, gdje ih je zemlja darivala. Naime, prvi misterij Chartresa su samo mjesto i Humak jer u sebi sakrivaju izvanrednu moć, tajnu koja na određeni način uvjetuje ljudski život.
   Treba se prisjetiti tih ljudi koji su tisućljećima i stoljećima ovdje dolazili, uzevši u ruke kršćanski ili poganski hodočašnički štap, prkoseći opasnostima o kojima se još danas govori samo u dječjim bajkama. Kretali su se putovima koji su u to doba više podsjećali na životinjske tragove nego na putove, onda kada je još bilo teško prelaziti rijeke, prolazeći kroz šume u kojima su napadali čopori vukova, išli su kroz močvare i pokretni mulj u kojemu su vrebale zmije otrovnice, pod kišom, vjetrovima, olujama, bijeni tučama, ožegli suncem ili promrzli od hladnoće, bez zaklona osim haljetaka navučenog na glavu, napustivši dom bez sigurnosti da će se ikada vratiti porodici i svojem zavičaju.
   Usprkos svemu, oni kreću na neizvjesno putovanje da barem jednom u životu stignu do mjesta gdje prebiva jedno božanstvo.
   Što su tražili? Oprost od grijeha? Ali to je potpuno kršćanski pojam, a hodočašćenja su počela mnogo prije kršćanstva.
   Mora da su znali da će se na cilju hodočašća susresti s vrijednošću koja ima blagotvorno djelovanje... Nekoć se nije, kao dana, išlo na hodočašćenje bez nade u njegovu korist. Tražilo se nešto što nije moguće pronači u zavičaju. Hodočastilo se zbog Dara Zemlje, dakle, onoga što Zemlja može darovati kao Majka.
   Išlo se na hodočašće kao na neko liječenje. Išli su i bolesni jer je zemlja ili njezino blato imalo u sebi neku moć koja je liječila. Hodočašće je u svojoj biti religiozno, te je, možda, koristan cilj koji su tražili bio religiozne prirode? Možda je to bio Duh kojega su tamo pronalazili.
   'Postoje', govorio je Barès, 'mjesta gdje zrači Duh...' To su mjesta na kojima duhovno prožima čovjeka ili, još bolje, gdje se razvije njegov smisao za Božansko, pa tamo čovjek stječe najvrijednije darove Zemlje i Neba...“
U tom istom poglavlju Charpentuer još preciznije opisuje svetost tih posebnih mjesta na Zemlji:
  „Mnogo osjetljiviji na djelovanje prirodnih sila, stari su znatno bolje od nas prepoznavali takva mjesta, kojima smo mi, zatim, umanjili značaj da bismo ih opet pronašli, tražeći u njima znakove koje su stari ostavili: megalite, dolmene ili svetišta.
   A takvo je jedno mjesto Chartres.
  Ljudima XX. Stoljeća metafora Duh koji zrači može se činiti djetinjastom. To je stoga što su se promjenile metafore i slike. Mogli bismo označiti taj duh vrlo učenim riječima, ali bila bi šteta ne prisjetiti se njegovoga starog galskog imena:WOUIVRE.
  Pjesničkim slikama su na različite načine personificirali Wouivre. To su ime naši preci udjelili zmijema koje su puzale po tlu, ali, zbog sličnosti, i rijekama koje su vijugale. Takva je i Woëvre čije struje prožimaju Zemlju, zmijoliko se rasprostirući ispod tla. Danas ih obično nazivamo teluričkim tokovima ili strujama.
  Postoje telurički tokovi ili struje koje nastaju uslijed kretanja podzemnih voda, ili drugih, koji nastaju u zemlji na granicama dvaju slojeva kada u dodir dolaze tla različitog prirodnog sastava, što izaziva razlike u potencijalu uslijed promjene temperature. Neke, najzad, dolaze iz najdubljega sloja, iz Zemljine magme.
  Te su struje na neki način očitovanja samoga života Zemlje, pa gdje one ne dopiru, tamo je zemlja kao mrtva i neplodna, kao što to biva sa dijelovima ljudskog tijela koji nisu prokrvljeni. S druge, pak, strane, one donose mjestima do kojih dopiru udvostručenje snage koja zemlju čini plodnom. To su mjesta na koja zmije rado zalaze. Odtuda valjda proizlazi činjenica da su zmije izabrane za njihovo prikazivanje.
  Uostalom, a valjda po sličnosti, te su struje, koje mi danas nazivamo kozmičkim ili barem magnetskim, ljudi nekoć nazivali Wouivres. Stari su ih prikazivali kao krilate zmije, a ponekad i kao ptice sa ženskim glavama: to su sirene.
  Na mjestima gdje se telurički tokovi ili struje susreću porađaju se zmajevi, kojekakve zamišljene utvare i nemani – meluzine.
  Među tim Zemljanim strujama ima dobrih i loših. Dobre su one, koje uvijek čine dobro – biljkama, životinjama i ljudima. Nekoć su se ljudi udruživali da bi živjeli na takvim korisnim mjestima jer su tamo biljke dobro rasle, životinje dobro osjećale, a zdravlje ljudi je bilo bolje.
  Takve su se plodne struje označavale, tj. kamenjem se označavalo mjesta gdje su bile posebno izražene jer ih je ono jačalo, kondenziralo. Ponekad se kamenje podizalo visoko kako bi sakupilo i svete zračne struje; njih nazivamo menhirima. Bili su ta na neki način kamenovi plodnosti jer su objedinjavali vrijednosti plodnosti Zemlje i Neba.
  Da ne bude zabune, to je bilo utilitarno, uporabno kamenje, funkcionalno, kako bi to danas rekli tehnokrati.“

Mistični humak u Zagrebu



I Zagreb ima svoju katedralu koja leži na jednom od svetih brežuljaka (humaka) na obroncima planine Medvednice. Iako je zagrebačka katedrala relativno novijeg datuma i izgrađena u neo gotičkom slogu, prema projektu slavnog Hermana Bollea, ona baš poput svih ostalih gotičkih hramova funkcionira kao fino ugođeni instrument koji svete suptilne energije, čiji je izvor u zemlji duboko ispod njene kripte, pojačane i ugođene na pravu frekvenciju, distribuira dalje na prostor grada Zagreba.

Da je brežuljak (humak) na kojemu je sagrađena Zagrebačka katedrala zaista poseban i svet (energetski potentan), na neki način, svjedoči i povijest. Naime u turističkoj monografiji Katedrale Uznesenja Marijina u Zagrebu, o samim početcima ovog svetišta napisano je kako je ugarski kralj sveti Ladislav 1093./1094. za biskupsko sjedište odabrao Zagreb te je u skladu s time naredio da se u njemu izgradi katedrala. Kako se za jedan tako sveti i važan hram moralo pronaći zaista sveto mjesto, odabran je jedan poseban brijeg u Zagrebu imenom „Gorica“, na kojemu se već ranije nalazio samostan svetog Gabrijela zajedno sa samostanskom crkvom Navještenja Djevici Mariji iz X. Stoljeća.

Međutim, još jedan podatak iz povijesti izdvaja brijeg (humak) Goricu kao mjesto koje ostavlja snažan utjecaj za zbivanja na njemu i oko njega. Naime, u istoj toj monografiji piše kako je od samih početaka katedrala bila opskrbljena svim potrebnim liturgijskim knjigama i priručnom bibliotekom. Na osnovu tih knjiga, a osobito za vrijeme biskupovanja blaženoga Augustina Kažotića (1303. – 1322.) razvio se posebni zagrebački obred „Ritus Goricensi“, nazvan upravo prema brijegu Gorica u Zagrebu, na kojemu je sagrađena katedrala. Monografija dalje kaže kako je taj obred bio rimski obred s nekom osobitim vlastitostima Zagrebačke crkve. Obred „Ritus Goricensi“ doživljava svoj vrhunac u tiskanim izdanjema Misala I Brevijra za vrijeme biskupa Luke Bratima oko 1510., a odolivši čak liturgijskoj reformi Tridentskog koncila u XVI. st., uz protivljenje i žalost mnogih, gasi se tek pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja biskupa Maksimilijana Vrhovca.

Baš kao u slučaju humka u Chartresu, koji je bio meta hodočašća pred kršćanskih kultura kao što su to bili Gali i Kelti, moguće je da je to bio slučaj i sa brijegom Gorica u Zagrebu. Hrvati imaju snažnu tradiciju hodočašćenja i razvijen Marijin kult koji po svojoj prilici vuče korijenje iz drevnih pred kršćanskih tradicija vezanih uz obožavanje Majke Zemlje. Pri tome nije na odmet spomenuti kako su važna hodočastilišta u hrvatskoj kao što su Sinj i Marija Bistrica vezana upravo uz fenomen obožavanja Crne Madone za koju mnogi tvrde kako je ona kršćanski oblik drevne egipatske Izis. Osim toga, simbolika samog kipa Djevice Marije na Kaptolu više nego jasno tumači kako se tu radi o posebnim specifičnim silama prirode koje, izvirući na ovom mjestu iz dubina Majke Zemlje, imaju snažne plodonosne i životvorne učinke.



Ako pažljivije pogledamo sam kip vidjeti ćemo kako Djevica Marija desnom nogom stoji na zmiji. Zmija je, baš kako to tumači i Charpentuer, snažan simbol zemlje i njene plodnosti koju, stavljajući na nju svoju desnu nogu, slikovito opisuje Marijin arhetip plodnosti, a da se radi o Zemlji ukazuje kugla na kojoj se čitav prizor odigrava.

Još jedan zanimljivi podatak dodatno mistificira brijeg Goricu. Ugarski kralj, sveti Ladislav, čija je sestra Jelena Lijepa bila supruga posljednjeg sve hrvatskog kralja Zvonimira, nakon njegove smrti 1093./1094. osniva biskupiju u Zagrebu za potrebe vjernoga puka te da se iskorijeni krivovjerje i učvrsti Kristova Crkva. Ako tome dodamo i dio iz Felicijanove isprave, prvog pisanog dokumenta u kojemu se spominje Zagreb, a u kojoj piše kako je kralj Ladislav utemeljio zagrebačku biskupiju „...naime, da one koje bludnja idolopoklonstva otuđila od štovanja Boga, biskupova briga privede na put istine...“, lako možemo zaključiti da su krajevi koje danas prekriva Zageb, a posebno brijeg Gorica, zbog blagotvornih učinaka posebnih Zemljinih energija, još od iskona bili meta brojnih poganskih  hodočasnika koji su na ovom mjestu štovali božicu plodnosti Majku Zemlju.

Iako je povijest Zagreba relativno slabo dokumentirana jer prvi pisani spomen o gradu nalazimo tek u XIII. st., gore navedene podatke možemo sažeti u slikoviti opis situacije koja je na ovim prostorima vladala na samim početcima kršćanske povijesti Zagreba. Dakle, prije dolaska prvih kršćanskih misionara krajolici koje danas prekriva Zagreb bili su sveta mjesta koja su zbog čudnovatih energetski blagotvornih učinaka bila metom  brojnih poganskih hodočasnika koji su ovamo dolazili iz najudaljenijih krajeva. U skladu s time, na ovim prostorima razvijen je snažan i na široko poznat kult posvećen božici plodnosti Majci Zemlji. Dolaskom prvih kršćana, negdje u VII. VIII. st., u pokušaju da se zatru poganska vjerovanja i sam kult, na njegovom najsvetijem mjestu, brijegu Gorica, gradi se kršćanski samostan. Upravo da bi pogani lakše poistovjetili novu vjeru sa starom u kojoj su obožavali pogansku božicu plodnosti, u sklopu samostana sv. Gabrijela podiže se i crkva Navještenja Blaženoj Djevici Mariji.

Međutim, očito da pokrštavanje puka nije išlo niti glatko, niti lako. Iako su plemstvo i aristokracija relativno brzo prešli na kršćanstvo, očito je puk malo teže prihvaćao novu vjeru. Da bi ubrzali proces prihvaćanja kršćanstva crkveni su oci, u pokušaju usklađivanja  kršćanske i poganske tradicije i uz pomoć bogate priručne literature (?), stvorili poseban zagrebački obred „Ritus Goricensi“ nazvan upravo po poganskom svetom brežuljku Gorici kao kompromis snažnom i raširenom kultu na njemu. Činjenica da je taj obred egzistirao jako dugo, sve do 18. st., sama za sebe svjedoči koliko su se jako drevne poganske tradicije i vjerovanja zadržala u kolektivnoj podsvijesti puka. Progon vještica u srednjem vijeku, koji i dan danas Zagrebu obogaćuje njegov mistični šarm, samo dodatno svjedoči o duboko ukorijenjenim poganskim vjerovanjima s kojima se kler, na kraju i nažalost, ipak odlučio tako krvavo obračunati.

Nastavlja se.

Niveta