BROJAČ POSJETA

8/11/2012

PRIČA PRVA - Dekodiranje zagrebačkog koda



                               
Ovako nekako je to, dakle, izgledalo u najgoroj fazi mog pseudoistraživanja. Na monitoru, baš kao i u glavi, zakompliciralo se do besmisla. Grozničavo sam tražio neku ulicu, neki pravac, koji bi dao smisao ovoj zbrci. Baš kako to biva u filmovima i knjigama, pretpostavljao sam da ako ga pronađem, ako na planu ucrtam neki novi smjer, neku novu liniju – sve će odjednom dobiti novi smisao i zagonetka će biti riješena.

Strukture na planu grada, suptilne i nježne poput paučine, ali ipak vidljive i prepoznatljive, naprosto su bile unakažene. Prizor je više podsjećao na apstraktnu umjetnost nego na egzaktnu shemu ulica.

Kako sam u životu čitao sve i svašta, pročitao sam tako i neku knjigu na temu crteža u psihijatriji. Vrlo je tanka granica između umjetnika i luđaka, a ponekad se i stručnjacima čini da je zapravo ni nema. Patologija se otkriva negdje u omjeru emocija i razuma, a taj uvid, urezan u moje pamćenje, zada mi je poslužio da bolje sagledam vlastite dileme.

Shvatio sam da monitor mog kompjutera nije ništa drugo nego ogledalo u kojemu se lijepo vidjelo u kakvo sam se stanje doveo. Nije postojala nikakva zbrka na planu grada. Zbrka je bila samo u pogledu na njega – u mojoj glavi.

Naravno da sam se pitao što se to samnom događa? Naravno da sam zaključio da se događa nešto čudno. Naravno da sam ugasio i comp, i monitor, ali subliminalne poruke i simboli djeluju slično virusima. Uđu u organizam mimo naše volje i svijesti, a zatim krenu bujati i množiti se. Srećom, samo u najtežim i veoma rijetkim slučajevima, potpuno vas preuzmu i počinju kontolirati vaše ponašanje.

U mom slučaju: kada sam zatvorio oči još sam neko vrijeme vidio apstraktni prikaz na planu grada. Taj se fenomen naziva još i „paslika“. Osim toga: u vrlo rijetkim slučajevima pravi luđaci preispituju svoje misli i ponašanje. U još rijeđim slučajevima ga i korigiraju.

Ohrabren ovakvom auto-dijagnozom spustio sam se na ulice grada, na zrak, i odmah osjetio kako ta stanovita opsjednutost nestaje. Baš kao kad napravite propuh u zadimljenoj sobi, lelujavi slojevi čudnih misli razilaze se na očigled, a disanje najednom postaje okrjepljujuće.

***

I ljudi se mogu promatrti kao ogledala. Njihovi pogledi prema vama mogu vam dati korisne informacije. U njima ćete odmah vidjeti ako ste majcu obuklii naopako, ako imate dvije različite cipele ili ako imate čudnu frizuru. Međutim, ipak su bližnji oni koji vam daju najrelevantniju sliku o vama samima. Šetnja zagrebačkom vrevom, cuga s frendovima, odmor na klupi u drevnom hladu Zrinjevca i ljubomoran Verin pogled dok promatram prolaznice... sve to mi je pružalo umirujuću sliku o meni samome.

Međutim, baš kao i kod prehlade koju ste pokupili tko zna gdje i koja vas neočekivano iznenadi nekom senzacijom poput kihanja ili temperature, tako je mene moja sublimbalna infekcja iznenadila u sred vrućeg dana u debelom hladu Zrinjevca.

Još uvijek otvorenih misli puštao sam da mi frižak i ugodan povjetarac sa Sljemena radi propuh u glavi. Dan se privodio predvećerju i taman sam se kanio uputiti kući kada mi je zajedno sa svježim povjetarcem u misli došla i svježa vizija.

Opuštajući se zatvorenih očiju na klupi, počela mi se vraćati slika zagrebačkih ulica. Ipak, ovog puta bila je malo drugačija. Nije budila teške osjećaje. Baš nasuprot – djelovala je umirujuće.

Razmišljajući o vjetru koji se spušta sa Zagrebačke gore, sjetio sam se drevnih zagrebačkih legendi o vješticama. Sjetio sam se priča kako su u davno doba coprnice na Medvednici razuzdano plesale kola, općile sa vragom, zavodile poštenu gospodu (obično na raskršćima nekih puteva); kako su prizivale vjetrove, oluje i tuče, da bi ih potom iz smjera ‘babljeg kuta’ slale na Zagreb i okolna naselja. Baš sam počeo tonuti u drijemež, kada me iz polusna naglo otrgnula slika koja mi se pojavila u mislima.


                                          
Niti trenutka nisam dvojio da mi je podsvijest ponovno priuštila iznenađenje, ali na neki način sam to i očekivao. Iz iskustva sam znao da ako se želite obračunati sa vlastitim problemima, a  kojima je izvor u podsvijesti, nema smisla potiskivati te sadržaje. Pametnije ih je izvući u svijest maksimalno koliko je to moguće. Sa svijesću ipak manipulirate vlastitom voljom, dok je podsvijest tamna neistražena šuma u kojoj nikada niste sigurni iza kojeg drveta vreba zvijer koja će vas pojesti.

Vrativši se kući svjež i odmoran ponovno sam sjeo za comp i u PaintNet-u napravio ilustraciju slike koja mi se pojavila u mislima.


                               
Nestala je sva zbrka u mom pogledu na plan grada. Lik kojega sam vidio u svojoj viziji kako sa sjevera puše vjetrove na Zagreb, bio je jedan od zagonetnih okamenjenih likova sa zagrebačkih fasada. Znam da sam ga viđao kroz djetinjstvo. Dok sam razmišljao kako je mentalni sklop čudan i premrežen, te o putevima i prečacima koje je ovaj lik morao proći da mi se ukaže i pomogne, ponovno sam  povlačio linije po planu grada. Pokušao sam maksimalno iskoristiti svu pomoć koju mi je podsvijest ponudila.

Gledajući ilustraciju koju sam skicirao, vidio sam kako se tri zagrebačke ulice izdvajaju u tom prikazu i kako se zrakasto, u obliku lepeze, šire prema jugu. Savska cesta na zapadu, središnja zagrebačka os u sredini i Držićeva na istoku. Sve tri bile su predivne pravocrtne i važne gradske komunikacije koje kao da su imale ishodište u istoj točki. Lako je to bilo provjeriti.


U namjeri da otkrijem što se to skriva u točki sjecišta (ili izvornog polazišta), otvorio sam čelo mog prijatelja iz podsvijesti. Mislio sam kako će sjecište tih linija biti negdje u šumi ili ledini nekog od sljemenskih brežuljaka. Međutim, povećavši sliku – čekalo me je iznenađenje.



Odguglavši malo po internetskom planu grada, brzo sam otkrio pravo ime lokacije. Bila je to crkvica sv. Ivana Krstitelja, ali guglavši dalje i skupljajući sve više i više informacija o toj lokaciji, priča je opet počela tonuti u dimenziju zagonetnog i prikrivenog.

Naime, ta lokacija bila je nekadašnji templarski samostan. Nije bilo nikakve šanse da se ne spomenem svih legendi o tim siromašnim vitezovima Krista i Solomonovog hrama. Nije više bilo teorije da se odhrvam izazovu i da ne kopam dalje po tome. Znao sam da sam sutra s fotoaparatom tamo - na licu mjesta. Znao sam i to da me do jutra čeka još puno surfanja i skupljana informacija, a možda još i prelistam Da Vincijev kod, onako - na brzinu... samo najvažnije dijelove.


U slijedečem nastavku pročitajte: Priča druga - Nova Ves... U potrazi za Svetim Gralom



Niveta




3 komentara:

  1. Htjela bi ti poslat 2 slike na kojim sam dodatno nesto nasla... sam neznam kako

    OdgovoriIzbriši
  2. Slike koje spominjete možete mi poslati na mail:
    neveniveta@gmail.com
    Hvala!

    OdgovoriIzbriši

Komentari neprikladnog sadržaja poput reklama, govora mržnje ili seksualnih aluzija neće biti objavljeni.