Osim što je povijest
grada Zagreba prilično slabo istražena, ona je i pomalo paradoksalna. Iako
tragovi organiziranog načina života sežu u prapovijest, Zagreb svoje ime
zapisuje tek pola tisućljeća nakon dolaska Slavena, pa se stječe dojam kako
njegova povijest započinje tek osnivanjem biskupije u 11. stoljeću. Međutim,
tajna povijest Zagreba ne nalazi se zapisana na nekom prašnjavom pergamentu,
niti se skriva u nekom šutljivom arheološkom nalazu; ona je u obliku skrivenog
naslijeđa pohranjena u samom genetskom kodu Zagreba – u njegovom identitetu.
Skrivena povijest
Zagreba zapisana je kodiranim jezikom astronomskih metafora i svete
geometrije u najranijim elementima zagrebačkog identiteta. Već malo pažljiviji
pogled u zagrebačke legende, tradicije, ostatke arhitekture i urbanog
krajolika, pokazati će suštinsku povezanost drevnih Zagrepčana sa nebom, sa
zvijezdama, pri čemu se utjecaj sazviježđa Orion i zvijezde Sirius nameće kao
presudan. Štoviše, ova nebeska tijela utkana su u samu bit zagrebačkog
identiteta, a ono što zapanjuje – utkana su na isti onaj način na koji su
Orion i Sirius utkani u identitet drevnih Egipćana. Bilo da se radi o njihovoj
inkarnaciji u mitologiju ili se njihov značaj otkriva u astronomskim značajkama
arhitekture i urbanog krajolika, sličnost između staroegipatske tradicije i
tradicije drevnih Zagrepčana naprosto je zapanjujuća.
Iako okvir ovog članka
neće biti prikladan za diskusiju o naravi same povezanosti, brojnost primjera koji
iz te povezanosti proizlaze skladno se uklapaju u poznate teorije o
zajedničkom korijenu duhovnih i znanstvenih nasada drevnih civilizacija. Iako
se uz ove teorije vežu brojne kontroverze, one nude logična objašnjenja za
inače neobjašnjive sličnosti u arhitekturi, mitologiji i simbolizmu drevnih
civilizacija koje nikada nisu bile u međusobnom kontaktu.
Članak koji slijedi
opisat će brojne primjere implementacije astroloških kodova i simbola u
zagrebački identitet. Dotaći ćemo se naziva i toponima u drevnom krajoliku,
otkriti ćemo astrološke motive u najpoznatijoj legendi o postanku Zagreba te
vidjeti na koje sve načine topografija zagrebačkog krajolika interpretira samu
legendu. Napokon, vidjet ćemo da je identitet drevnog Zagreba ispisan istim
rukopisom i putem istih onih astroloških metafora koji se otkrivaju u identitetu
drevnih Egipćana.
Otisci bogova u krajoliku drevnog Zagreba
Zapravo je jako čudno
da se nitko od povjesničara koji su se bavili poviješću Zagreba nije pozabavio
astro-arheološkim karakteristikama krajolika koji obuhvaća teritorij Zagreba.
Tim više što je povijest Zagreba ranija od osnivanja biskupije u 11. stoljeću
relativno slabo istražena i još se uvijek svodi na pretpostavke utemeljene na
šutljivim arheološkim nalazima i povijesnom kontekstu, tj. teoriji o dolasku
Slavena u stoljeću sedmom. Osim prof. Vitomira Belaja, koji je na teritoriju
Hrvatske i Zagreba ustanovio postojanje više tzv. ‘staroslavenskih svetih
trokuta’, nije bilo nikoga tko bi se zagledao u nebo iznad grada i usporedio
skladno gibanje nebeskih tijela i njegov krajolik. Međutim, dokazi o
prisutnosti drevne civilizacije koja je govorila jezikom bogova; jezikom
astrologije, astronomije, metafizike i svete geometrije postoje posvuda uokolo
Zagreba, samo ih treba znati uočiti i pročitati.
Prvi primjer koji u
tom smislu otkriva astro-arheološke potencijale drevnog zagrebačkog krajolika
krije se u imenu planine Medvednice, koje se u latinskom obliku “Mons Ursi”
nalazi zapisano u povelji kralja Andrije II iz 1209. godine. Iako se uobičajeno
ovo ime tumači prisutnošću medvjeda na planini iznad Zagreba, to se ime može
objasniti i astrološkim ključem, tj. sazviježđem Malog medvjeda (Ursa Minor)
koje se, gledajući iz Zagreba, već tisućljećima vrti točno iznad najvišeg vrha
Medvednice – Sljemena. Međutim, potvrda astrološkog podrijetla imena Medvednica
ne nalazi se na nekom drevnom pergamentu već na suprotnoj strani svijeta, južno
od Zagreba – u imenu regije “Turopolje”. Iako se i ovo ime tradicionalno tumači
prisutnošću goveda “tur”, ono se također može obuhvatiti u astrološkom ključu,
na način da naziv “tur” povežemo sa imenom sazviježđa “Taurus” (Bik) kojeg,
opet gledajući iz Zagreba, nebeski lovac Orion već tisućljećima progoni
nebeskim poljanama iznad Turopolja.
Grb Velike Gorice kao hijeroglif
za astrološku kuću Bika
Međutim, ako ovaj uvid
prihvatimo kao vrijedan daljnjeg proučavanja tada će nam se otkriti da su i
Medvednica, i Turopolje, kao jedinstvena cjelina, preživjeli ostatak drevne
sakralne scenografije čiji su tvorci, očito upućeni u mistične principe nebeske analogije,
prema drevnoj formuli “kako na nebu, tako i na zemlji” od krajolika oblikovali
‘mezokozmos’, most između mikro i makrokozmosa.
Još jedan dokaz da je
na teritoriju drevnog Zagreba zaista postojala civilizacija koja je ovo mjesto
doživljavala kao zemaljsku sliku neba, kao ‘nebeski’ ili ‘sunčev grad’,
svjedoči nam drevno ime za Zagreb, kojeg je još slavni Ptolomej zapisao kao
“Soroga”. I dok se podaci o tom drevnom imenu mogu pronaći u dokumentu “Rerum
Hungarikarum”, važnije je da za to ime postoje dva etimološka tumačenja, a oba
svjedoče njegovo astronomasko podrijetlo. Prvo tumačenje kaže da ime “Soroga”
dolazi od od staroindijskog pojma “svarga”, koji označava nebo, dok ga drugo
tumačenje objašnjava onomastičkom zadrškom, tj. pretpostavkom da je Soroga bilo
mjesto u kojemu se štovao Svarogov kult. Kako je Svarog bio vrhovni bog Sunca,
tako je ime Soroga jednakovrijedno imenu staroegipatskog svetog grada-Sunca,
Heliopolisa.
Misterij legende o postanku Zagreba
Možda još zagonetnija
sličnost sa staroegipatskom treadicijom otkriva se u astrološkim kodovima
implementiranim u mitologiju. Iako je uglavnom poznato kako temeljni
staroegipatski mit o Izidi i Ozirisu ima svoju ‘nebesku projekciju’ u
sazviježđu Oriona i zvijezde Sirius, manje je poznato da se legenda koja je u
bitnome oblikovala identitet Zagrpčana, legenda o zdencu Manduševcu, također
može iščitati u identičnom astrološkom ključu. Naime, ta legenda koja priča o
postanku Zagreba i njegovog imena zaista se može objasniti kao priča o izmjeni
godišnjih doba i igri nebeskih tijela koja u njima vladaju.
Ta legenda, koja
svojim početkom postavlja scenografiju drevnog Zagreba kao ‘polje neplodno i
pusto’, kroz koje prolazi od žeđi iznemogao ban (ili vitez), kojeg prema ovoj
romantičnoj priči spašava djeva Manda pojavivši se uz izvor čarobne vode
srebrene, pri čemu od smrtnog uzvika “Zagrabi Mando!” nastaje ime Zagreb,
zaista se može objasniti vječnom romansom zapisanom među zvijezdama Oriona i
Siriusa. Baš kao što su drevni Egipćani boginju Izidu poistovjećivali sa
zvijezdom Sirius, pri čemu je njena pojava na nebu označavala početak
plavljenja rijeke Nil, što je, metafotički, Egipćane spašavalo od žeđi, tako se
i legenda o Mandi može objasniti kao priča o dolasku jeseni koja nakon ljetnih
žega napokon donosi obilje vode. Uostalom, činjenica da dolazak jeseni donosi
vidljivost Siriusa i Oriona na nebeskom svodu Zagreba, također svjedoči o
kozmičkim korijenima ove poznate zagrebačke legende.
Mit u krajoliku
Još jedna zanimljiva i
zagonetna poveznica između tradicije drevnog Egipta i tradicije koja je
oblikovala rane elemente zagrebačkog identiteta, očituje se kroz povezanost
mitologije i krajolika. Naime, poznato je kako je organizirani način života
drevnih zajednica počinjao upravo ritualnim osnivanjem ‘svetog mjesta’ koje je
svojim unutarnjim ustrojem moralo odražavati viši, kozmički red. U tom smislu,
nije bilo dovoljno da neki krajolik zadovoljava samo potrebe za pitkom vodom i
sigurnošću. On je svojom geomantijskom strukturom, razmještajem svojim planina,
potoka, rijeka i šumaraka, morao biti usklađen sa kretanjima nebeskih tijela
poput Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda. Osim što se na taj način krajolik
otvarao suptilnim utjecajima Univerzuma, na taj se način krajolik povezivao sa
protokom vremena, koje je također sveto, što svjedoči kako je koncept
prostor-vremena bio sastavni dio znanstvenih dosega drevnih civilizacija.
Napokon, kada je
geomantijski usklađen krajolik bio pronađen, ili u slučaju pustinjskog predjela
sagrađen, kao što su sagrađene Egipatske piramide, slijedio je sam ritual ustanovljavanja
‘pupka svijeta’ - one svete točke iz koje su se promatrali ostali dijelovi
krajolika koji su svojim astronomskim smjerovima i međusobnim topografskim
odnosima interpretirali temeljni mit određenog sustava vjerovanja. Upravo u
procesu tog mističnog rituala u kojemu su se imena božanstava ili zvijezda
'spuštala' u nazive toponima, događala se preobrazba običnog krajolika u
sakralnu scenografiju koja je sada svojim unutarnjim datostima komunicirala poredak
stvari po kojemu se treba ravnati u svim važnim životnim pitanjima.
I dok je uglavnom
poznato kako čitav plato Gize sa piramidama i Velikom sfingom predstavlja
umjetni krajolik koji je usklađen sa putanjom Siriusa i Oriona, i koji, na taj
način, interpretira temeljni mit o Izidi i Ozirisu, gotovo je nepoznato da
krajolik koji se prostire ispod suvremenog Zagreba, također, pokazuje to
prilično zagonetno svojstvo. Međutim, kako bi u virtualnom smislu uklonili
vizure suvremenog Zagreba i ponovno otkrili onaj drevni krajolik u kojemu se
odigrala romantična priča iz legende o Manduševcu, pažnju moramo usmjeriti na
jednu drevnu urbanu os čija astronomska orijentacija predstavlja ozbiljnu
astro-arheološku indiciju da se ispod nje prostire nekadašnji sveti krajolik.
Povezanost
egipatskih piramida sa sazviježđem Oriona
Misterij Savske ceste – Orionov putokaz
Savska cesta drevna je
zagrebačka komunikacija koja je stanovnike Gradeca na Griču i Kaptola, putem
plitkog prijelaza Save, spajala sa zemljama juga. Međutim, urbana os Savske
ceste ima svoju ezoteričnu dimenziju koja dolazi do izražaja kada njen smjer
produljimo zamišljenom linijom prema sjeveroistoku. U tim okolnostima nastaje
pravac koji povezuje čak četiri crkve u Zagrebu, što se teško može objasniti
slučajem. Mnogo je uvjerljivije objašnjenje kako se i u ovom slučaju radi o
ostatku drevnog kultnog prizorišta na čijim su istaknutim kultnim mjestima, u
procesu kristijanizacije, izgrađene crkve.
Smjer koji povezuje četiri crkve
u Zagrebu
Jedna od zanimljivosti
ovog pravca svakako je ta što unutarnji kut kojeg ovaj pravac otvara u odnosu
na čisti sjever, odgovara tzv. ‘kanonskom kutu’ koji se pojavljuje u mnogim
djelima renesansnih slikara za koje će mnogi reći kako i oni pripadaju čuvarima
ezoterijskih znanja drevnog Egipta. Naime, kut od približno 25 ° mogao bi simbolizirati nagnuće zemljine osi, što, uz ranije spomenuto
poznavanje koncepta prostor-vremena, svjedoći o znanstvenim dosezima naroda
koji je u jednom trenutku povijesti napokon došao i na pitome obronke
Medvednice. Naime, poznavanje fenomena nagnuće zemljine osi pretpostavlja i
poznavanje mehanizma 'precesije ekvinocija', a poznavanje ovog mehanizma globalnog
planetarnog sata koji mjeri kozmičko vrijeme smatra se ključnim za
razumijevanje mnogih zaboravlhenih tajni iz daleke povijesti svijeta.
Nagnuće zemljine osi ugrađeno je u mnoga djela
renesansnih slikara
Ipak, ona najvažnija astro-arheološka indicija
povezana uz ovu urbanu os krije se u njenom ishodištu. Na krajnjem
svjeveroistoku ovog pravca nalazi se uzvišenje koje svojim toponimom otkriva
svoju ezoterijsku funkciju. Toponim „Vidovec“, kao naziv za ono mjesto odakle
se nešto 'vidi', ili se u nešto 'gleda', zapravo nas upozorava da sagledamo
ovaj pravac u njegovoj kozmičkoj suštini; da obratimo pažnju na njegovu
astronomsku orijentaciju, a ona, vidjet ćemo, krije u sebi veliki misterij. Ako
brdo Vidovec shvatimo kao 'pupak svijeta', kao onu svetu točku iz koje se nekad
davno promatrala sveta dolina u kojoj su na kultnim mjestima današnjih četiriju
crkava gorile vatre obrednih krijesova, tada se taj panoramski prizor može
objasniti samo na način da pravac označen vatrama upozorava na ono mjesto na
nebu, na kojem se treba odigrati neki važan kozmički događaj. Zanimljivo, važan
kozmički događaj koji se odvija na dijelu neba koji je označen vatrama zapravo
je onaj događaj, koji se može interpretirati kao nebeska romansa izmežu sazviježđa
Orion i zvijezde Sirius. Čini se kako je upravo ovaj događaj i poslužio kao
model po kojemu je nastala sama legenda o postanku Zagreba – legenda o zdencu
Manduševcu.
Misterij
'prvog vremena'
Ako pokušamo prodrijeti dublje u matricu
legende o Manduševcu, ako dekonstrukcijom pokušamo identificirani njene bitne
elemente, tada ćemo uočiti kako ona u sebi nosi i onu kodiranu informaciju koja
nam može otkriti i vrijeme nastanka legende, a s time i vrijeme postanka grada
Zagreba. Međutim, ta je informacija zaključana, a ključ za njeno dekodiranje
skriva se upravo u svijesti o nagnuću zemljine osi i efektu precesije
ekvinocija na koji nas je ranije upozorilo nagnuće Savske ceste. Tek kada
upotrijebimo taj ključ, svi će kozmički zupčanici sjesti na svoje mjesto, a
precesijski će mehanizam ponovo 'odvrtiti' ovu nebesku priču u onom vremenu i
prostoru, u kojemu se ona izvorno i odigrala.
Kao prvo, posljedica kolebanja zemljine osi,
ili 'precesija ekvinocija', jest prividna visina zvijezda u odnosu na horizont.
U tom smislu, položaj zemljine osi prije 10 tisuća godina bio je takav da
zvijezda Sirius (tj. njena inkarnacija Manda) uopće nije bila vidljiva na nebu
iznad Zagreba. Budući je visina sazviježđa Orion (koji u legendi igra ulogu
žednog bana) viša od zvijezde Sirius, tako se u to davno vrijeme nebo iznad
Zagreba činilo kao 'polje pusto' kojime je stoljećima lutao usamljen Orion, tj.
žedni ban. Mitska žeđ, opisana u legendi o postanku Zagreba, bila je arhetipske
naravi jer je Orion žudio za ispunjenjem i duhovnom cjelinom, a tu mu je
duhovnu žeđ mogla utažiti jedino njegova kozmička družica – mitska zvijezda
Sirius. A onda, prije kojih 9500 godina, kada je nagnuće zemljine osi napokon
privelo Sirius pred njen prvi izlazak, dogodilo se upravo ono što kazuje i sam
mit.
Orionov putokaz: smijer Savske ceste kao tajna mapa neba
U zoru prvog dana jeseni prije kojih 9500
godina, dok su zvijezde još treperile na nebu, dogodila se napokon čarolija.
Dok se Orion izbezumljen od usamljenosti i duhovne žeđi spremao na svoj zalazak
(simbolično umiranje), pri čemu se nalazio točno na onom mjestu neba na koje su
ukazivale vatre obrednih krijesova, na samom jugu, poput iskre, zablistao je
plavičasti sjaj dosad neviđene zvijezde. Napokon se dogodio taj susret mitskih
razmjera. Čarolija ovog trenutka trajala je koju minutu, sve dok sjaj sunca
nije poslao zvijezde na počinak. Možda su upravo drevni starosjedioci koji su
prisustvovali ovom događaju odlučili oblikovati krajolik koji će u svojoj
strukturi zauvijek nositi kodiranu uspomenu na ovaj događaj mitskih razmjera.
Napokon, mnogi arheolozi, antropolozi i
povjesničari religija svjedoče o jednom vremenu u davnoj povijesti neolitika,
koje je bilo označeno jednim sveopćim preporodom u kojemu su stasali sasvim
novi religijski sustavi u kojima je rađanje bogova od strane djevice bilo
naznačeno pojavom jedne sasvim nove zvijezde. Mnogi istraživači navode kako se
radi upravo o vremenu kada se prije desetak tisuća godina zvijezda Sirius
napokon pojavila na nebu iznad sjeverne zemljine polutke. Univerzalna predaja
koja kaže kako je Sirius ono mjesto na nebu gdje se rađaju božanstva, zbog koje
Sirius i postaje univerzalni simbol za djevicu koja u utrobi nosi božansko
dijete, potječe upravo iz ovih davnih vremena.
Grič
i Kaptol kao metafizička slika svijeta
Ipak, ovako ispričana priča samo je jedan od
mogućih scenarija iz zaboravom obavijene prošlosti Zagreba. Urbani krajolik grada
krije u sebi još mnoge astro-arheološke karakteristike koje tek trebaju biti
uočene i interpretirane. Priča koja slijedi otkriti će nam još jedan sveti
krajolik na pitomim obroncima Medvednice čiji su 'zeleni prsti' duboko zašli u
kameno tkivo Zagreba. Priča je to o povijesnoj jezgri drevnog grada i susljednom
nastojanju njegovih stanovnika da prostor u kojemu žive neraskidivo povežu sa
putanjom zvijezde Sirius.
Osim što su slike starog Zagreba koje
prikazuju Grič i Kaptol važna mentalna predodžba u identitetu svakog
Zagrepčanina, takve bi slike mogle prenositi i suptilnu uspomenu na metafizičku
prirodu ova dva povijesna naselja od kojih je nastao Zagreb. Metafizička tema
koju komuniciraju Grič i Kaptol je dualistička priroda Univerzuma koja se očituje
kroz metafizički princip po kojemu sve što postoji ima svoju suprotnost, ali i
kroz princip spolova koji kaže kako sve na ovom svijetu ima svoju mušku i svoju
žensku prirodu. Tradicionalno se dualizam prikazuje kroz simbole sunca i
mjeseca, pri čemu sunce predstavlja muški, dok mjesec predstavlja ženski
metafizički princip.
Gradec na Griču i Kaptol kao važna mentalna slika u
identitetu Zagreba
Češki povjesničar Jan Peisker (1851-1933)
otkrivao je brojne primjere skralnih scenografija dualističkih kozmogonija, pri
čemu se slike drevnog Griča i Kaptola skladno uklapaju u topografske opise
takvih kultnih svetišta. Iako se slične scenografije otkrivaju složenim
analizama naziva i toponima, mistična priroda povijesnih naselja starog Zagreba
otkriva se više suptilno, u njihovim duboko ukorijenjenim tradicijama, ali i arhetipu
titulara njihovih glavnih crkava.
U tom smislu, Gradec na Griču tradicionalno
obilježen simbolikom sunca i muškog metafizičkog načela, dok je susjedni Kaptol
tradicionalno obojen ženskim metafizičkim načelom i simbolizmom mjeseca. Gradec
na Griču tradicionalno je mjesto prisege mnogih hrvatskih banova, dok u crkvi
svetog Marka i danas prisegu daju hrvatski predsjednici, pri čemu se obje
funkcije tradicionalno pripisuju muškom principu. Nije slučajno da drevne
zidine Gradeca imaju oblik uspravnog trokuta koji je simbol muškog metafizičkog
načela. Trokut nosi i simboliku muškog broja tri, baš kao što to čine i tri institucije
svjetovne moći smještene na Gradecu – Vlada, Ustavni sud i Sabor. Napokon,
amblem titulara Markove crkve je krilati lav, drevan simbol povezan sa suncem.
Amblem svetog Marka kao simbol Sunca i Majka Božja,
nositeljica lunarnog simbolizmma
S druge strane Griča, kao suprotnost koja
unosi ravnotežu, nalazi se Kaptol. Poznato je kako je Kaptol tradicionalno
sjedište Crkve u Hrvata, a budući se Crkva smatra 'neukaljanom Zaručnicom',
tako se uz nju veže žensko metafizičko načelo. Napokon, i Djevica Marija, kao
titular Zagrebačke katedrale, također je nositeljica ženskog načela i lunarnog
simbolizma. U tom smislu, nije slučajno što prikazi zidina drevnog Kaptola
imaju oblik četverokuta. Zbog četiri strane svijeta četverokut je čest simbol
zemlje uz koju se veže žensko metafizičko načelo.
Blažena Djevica Marija stoji na polumjesecu
Nažalost, manje je poznata priča kako je
upravo metafizika kao učinkovita drevna znanost odigrala važnu ulogu u
povijesnoj zbilji Zagreba. Naime, dolaskom kršćanstva nastupaju duboke podjele
među stanovnicima Gradeca i Kaptola. Iz povijesti nam je poznato kako su ova
dva naselja često bili krvavo sukobljeni. Ime ulice „Krvavi most“ slikovito
svjedoči o tom nesretnom vremenu podjele i sukoba. Međutim, baš u skladu s metafizičkim
zakonitostima , kada je Grad duboko u sebi ujedinio suprotstavljena načela i
kada je 1850. godine napokon ujedinio sukobljena naselja u jedinstveni grad,
Zagreb je procvao u veliki suvremen grad.
Ipak, astro-arheološka značajka ugrađena u dva
drevna naselja predstavlja ključni dokaz kako je čitav simbolički povezan
krajolik drevnog Zagreba bio zamišljen kao cjelina koja svojom strukturom
komunicira skladnu sliku svijeta. Naime, zamišljena linija koja spaja Markovu
crkvu na Griču sa katedralom na Kaptolu ostvaruje astronomsku poveznicu sa onim
mjestom na horizontu na kojemu izlazi zvijezda Sirius. Kada bi, primjerice, sa
tornja Markove crkve promatrali izlazak zvijezde Sirius, njen izlazak bi se
dogodio točno između gotičkih tornjeva katedrale na Kaptolu.
Ilustracija izlaska zvijezde Sirius u sazviježđu Velikog
psa
Naravno da se samo po sebi nameće pitanje
slučajnosti ovog pokalpanja, no da se ovdje ipak radi o drevnom konceptu koji
dva brežuljka povezuje u cjelovit krajolik usklađen sa gibanjem nebeskih tijela,
ponovno će se otkriti na jednom drugom mjestu – na mjestu zalaska zvijezde
Sirius, a to mjesto krije još jednu zagrebačku tajnu.
Misterij
Rokovog perivoja
Baš kao što se astrološka narav imena
Medvednice otkriva tek u imenu Turopolja, a metafizika Griča u metafizici
Kaptola, tako će povezanost krajolika sa putanjom zvijezde Sirius doći do
izražaja tek na mjestu njenog zalaska. U tom smislu, kada sa tornja Markove
crkve pogledamo u smjeru zalaska zvijezde Sirius, vidjet ćemo da se taj zalazak
događa točno iza zavjetne kapelice svetog Roka na Rokovom perivoju.
Ilustracija Sverog Roka sa psom koji u ustima nosi kruh
Iako se ova vizura može učiniti uobičajenom,
banalnom i slučajnom, ona u sebi sažima sav smisao simbolički povezanog
krajolika grada Zagreba. Mnoge važne mentalne slike i simbolične predodžbe
sadržane su u pogledu koji sa Markove crkve vodi na kapelu svetog Roka.
Primjerice, kada iz smjera Markove crkve promatramo zalazak zvijezde Srius, to
simbolično umiranje zvijezde dogoditi će se na platou Rokovog perivoja na
kojemu se do kraja 19. stoljeća zaista nalazilo groblje. Na taj način, trenutak
zalaska Siriusa jest trenutak manifestacije metafizičkog zakona „kako na nebu,
tako i na zemlji“, a u egipatskoj mitologiji to je upravo onaj trenutak u kojemu se otvara
mistični porat prema 'Duatu' – mitskom carstvu mrtvih kojim bog Ra (sunce)
putuje noću.
Topografija Zagreba prati smjer izlaska i zalaska
zvijezde Sirius
Napokon, i sam odabir svetog Roka kao titulara
ovog groblja i kapelice čini se kao sastavni dio šireg misterijskog koncepta.
Naime, tradicionalne ilustracije svetog Roka mogle bi predstavljati preživjeli
oblik egipatske tradicije u kršćanstvu, što nije nemoguće. Poznato je kako su
mnogi kršćanski simboli i religijski koncepti, poput Svetog Trojstva, simbola
svevidećeg oka, pa i samog simbola križa, zapravo staroegipatski simboli i
tradicije umotane u ezoterično kršćanstvo. U tom smislu, prikazi svetog Roka
kojeg prati pas sa kruhom u ustima, mogli bi predstavljati arhetipske prikaze 'Duata',
tj. onog mjesta na nebu, na kojem se duše umrlih spajaju sa zvijezdama. U
staroegipatskoj tradiciju Duat je upravo ono mjesto na nebu gdje se nalazi
sazviježđe Oriona i Velikog psa koji u ustima nosi zvijezdu Sirius na isti onaj
način na koji pas od svetog Roka u ustima nosi kruh.
Usporedba
ilustracija sazviježđa Velikog psa i Rokovog vjernog pratioca sa kruhom u
ustima
Kako je jedno od kodnih imena za Izidu bilo
'Gospa od kruha' tako se kruh u ustima psa otkriva kao preživjeli
staroegipatski relikt u kršćanskoj ikonografiji. Mnoga groblja i zavjetne
kapele posvećene su svetom Roku, što bi se moglo objasniti upravo preživjelim
oblikom egipatskog kulta smri u kršćanstvu.
Zagreb
i 'kult smrti'
Zapravo, simbolički povezan krajolik Zagreba u
kojemu tri povijesna brežuljka povezuje putanja zvijezde Sirius, mogao bi
skrivati iste one tajne koje u sebi skrivaju tri Velike piramide na platou
Gize. Treba shvatiti kako je izgradnja
piramida sama po sebi bila nosioc poruke. Poduhvat njihove gradnje bilo je
toliko složen i nevjerojatne preciznosti da će si svatko tko ih je posjetio
postaviti pitanje: čemu sve to? Tim više što piramide na platou Gize nisu
ispunjene tekstovima, niti su u njime pronađeni pravi grobovi već prazni
sarkofazi, pa se čini kako je čitav kompleks šutljiv u istom onom smislu u
kojem šutljiv može biti onaj prirodni krajolik koji nas ostavlja bez teksta i
navodi na pomisao da takvo što može stvoriti samo Bog. Iako piramida, kao
simbol, ima mnogo dubokih i višeslojnih značenja, nema sumnje da je jedno od
njih značenje umjetnog krajolika, dakle, triju brda.
Tri povijesna brežuljka u Zagrebu
Međutim, tajnu tih triju egipatskih umjetnih
brda otkrio je 1983. godine belgijski istraživač Rober Bauval. Otkrivši kako
tri Velike piramide na zemlji oslikavaju precizan odraz zvijezda u Orionovom
pojasu, Bauval je pokrenuo polagan ali nezaustavljiv proces mijenjanja globalne
svijesti o povijesti drevnih civilizacija i razumijevanju njihovih znanstvenih
i duhovnih dosega. Ukratko, uočivši suštinsku povezanost tri Velike piramide na
platou Gize sa kretanjem zvijezde Sirius i sazviježđa Orion, dakle sa Duatom,
Bauval je zaključio kako čitav umjetan krajolik platoa Gize ima
magijsko-simboličku funkciju jer interpretira samu suštinu egipatske religije –
kult smrti. Prema mišljenju ovog belgijskog istraživaća, tri Velike piramide
bile su metafizičke građevine čije su komore sa simboličkim grobovima bile
ritualna mjesta sa kojih su duše preminulih faraona odašiljane ravno u Duat
gdje su postajale jedno sa zvijezdama. Napokon, staroegipatsko hijeroglifsko
ime za plato Gize bilo je „Rasta“ ili „Rastahu“ što u prijevodu znači 'podzemno
groblje'.
Ime „Zagreb“, također, se može protumačiti kao
kripto-sintagma nastala kao služenica 'za + greb', pri čemu treba znati kako se
u mnogim našim krajevima imenica 'grob' izgovara kao 'greb'. Prijedlog 'za' u
imenu „Zagreb“, kao šira zamjenica sufiksa 'ić' (u smislu 'ići negdje'), mogao
bi tako predstavljati skrivenu uspomenu na davno zaboravljenu tradiciju po
kojoj je i Zagreb nekada davno bio sveto i ritualno mjesto na kojemu se nalazilo
simboličko groblje na koje se hodočastilo iz najudaljenijih krajeva. Pritom
nije vjerojatno da se radilo o pravom groblju već o ritualnom mjestu koje je,
baš poput egipatskih piramida, bilo zamišljeno kao simbolički portal prema nebeskim
tijelima Siriusu i Orionu koji su ostavili neizbrisiv trag u identitetu
Zagreba.
Niveta