Kao što sam rekao - sve je to stvar simbolike. Iako ovaj spomenik paušalno nazivaju "Masonska piramida", ili "Masonski obelisk", ne postoje stvarne reference koje bi neosporno opravdale taj naziv. Iza tog općeprihvačenog naziva krije se percepcija simbola piramide kao simbola tajnih društava kao što su masoni, illuminati i ostali...
Odgovor na pitanje zašto bilo kakav spomenik u obliku piramide budi asocijacije na tajna društava, ili društva s tajnama, trebalo bi potražiti u nauci o simbolima. Naravno, više informacija o toj problematici pronaći ćete čačkajući po netu, ali naj osnovnije informacije o tome potruditi ću se napisati za vas u idućih nekoliko redaka.
Kada se suočite sa nekim simbolom, bilo koje vrste, vi se u stvari nalazite pred nečime na što vaše biće pokušava dati odgovor...
U ranim godinama života suočeni sa prikazom majke, u vama će se probuditi osjećaj topline, povjerenja, sigurnosti, itd.
U danima školovanja, kada se susretnete sa simbolom "Au", vi učite da je to simbol za zlato (aurum) u periodičnom sustavu elemenata i da je ono jako vrijedan metal.
U toj dobi, kada se susretnete sa nekim znakom koji je obojen crvenom bojom, uče vas da tada treba biti oprezan, zaustaviti se - promisliti...
Kao formirana osobnost pri susretu sa križem (raspelom), ili sa polumjesecom i zvijezdom, u vama će se probuditi religiozni osjećaji; dok će se nacionalni osjećaji probuditi kada se suočite sa nacionalnim simbolima na dresu reprezentacije, zastave, himne, itd...itd.
Dakle, u onom najosnovnijem dijelu, dok pred nekim simbolim vaše biće pronalazi odgovarajući odgovor, istovremeno se događa i vaša reakcija izazvana tim istim simbolom...
Pred raspelom na raskrću puteva - vi ćete se prekrižiti; za vrijeme himne - stajati ćete mirno; majku je uvijek mudro poslušati; na crveno ćete se zaustaviti; pred oznakom dolara ili eura (zlata) pokloniti ćete se do poda.....
Subliminalni simboli su pak oni simboli koji u sebi sadrže ciljanu i dizajniranu poruku, koju vaše nesvjesno biće tumači kao način na koji treba postupiti, reagirati - djelovati. Djelovanje subliminalnih simbola je znanstveno utvrđeno i njihova primjena u klasičnim reklamama je, u principu, zabranjena. Iza subliminalnih simbola uvijek postoji nečija ideja, namjera - cilj.
Kako se tajna društva poput masona i illuminata poistovjećuju sa organizacijama koje žele, manipulacijom širokim masama, preuzeti sve centre moći, te tako zavladati svijetom; teoratičari zavjere u subliminalnim porukama i simbolima, a kojima smo okruženi na sve strane, vide upravo njihov potpis.
Takozvana masonska piramida u Zagrebu, upravo je jedan simbol koji od svakoga tko stane pred nju traži njegov osobni odgovor, a mnogi se još od 1995. godine pitaju: "Zašto baš piramida?"
Pročitajte i slijedeći post: ZAŠTO BAŠ PIRAMIDA?
Niveta
BROJAČ POSJETA
8/31/2012
8/30/2012
Masonska piramida u Zagrebu - uvod
GRANIT KOJI PAMTI
Kada govorimo o takozvanoj masonskoj piramidi u Zagrebu, a prije sagledavanja svih njenih aspekata, ipak treba napomenuti službenu verziju.
Dakle, radi se o spomeniku u čast 900 godina od osnutka Zagrebačke biskupije (ne nadbiskupije kako se to često piše). Spomenik je napravljen od mramora u obliku krnje piramide na čijem je vrhu piramidon od nehrđajućeg čelika. Sam autor spomenika, Branko Silađin, svoj rad naziva „Granit koji pamti“, a za vrh od nehrđajučeg čelika kaže da u igri sunčeve svjetlosti stvara gotovo mističan ugođaj. Prema autoru, sve to skupa imalo bi simbolizirati težnju ka savršenstvu i neuhvatljivoj budućnosti.
Od samoga početka spomenik prate mnoge kontroverze. Potpisivane su peticije za njeno uklanjanje, gunđala je i mladež HČSP-a, a najoriginalniju stvar izveo je nepoznati autor performansa nadogradivši spomenik raspelom, koje je isti dan uklonila policija. Više o tome OVDJE
Po pitanju autorove izjave o spomeniku kao o granitu koji pamti, nameće se samo po sebi pitanje: što to taj kamen pamti?
Na njemu lijepo piše Zagreb, ispod njega je napisana 1094., a ispod nje 1994. godina.
Svašta se izdogađalo u tih devetsto godina i svašta se tu moglo zapamtiti...
Sigurno jedna od važnijih stvari koju taj kamen nije mogao upamtiti datira iz 1094. godine. Iako se često piše da je to godina osnutka Zagrebačke nadbiskupije – to ne odgovara povijesnim činjenicama. Na mramornom krugu oko spomenika lijepo piše da se radi o osnivanju biskupije. Često ćemo čuti kako iz 1094. godine postoji prvi pisani dokument u kojemu se spominje Zagreb. No niti to ne odgovara povjenim činjenicama. Na službenim stranicama Zagrebačke nadbiskupije piše da je, prema povijesnim vrelima, negdje između 1093. i 1095. godine osnovana Zagrebačka, ne nadbiskupija, nego tek biskupija.
Osim toga, prva isprava u kojoj se spominje Zagrebačka biskupija je Felicijanova isprava. Taj pergament iz mlađe, 1143. godine, je isprava u kojoj se, tek među ostalim, spominje da je kralj Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju, te se spominje i njen prvi biskup po imenu Duh.
Osim toga, prva isprava u kojoj se spominje Zagrebačka biskupija je Felicijanova isprava. Taj pergament iz mlađe, 1143. godine, je isprava u kojoj se, tek među ostalim, spominje da je kralj Ladislav osnovao Zagrebačku biskupiju, te se spominje i njen prvi biskup po imenu Duh.
Prema tome - 1094. niti je godina prvog pisanog spomena Zagreba, još manje Zagrebačke nadbiskupije, a što se osnivanja biskupije tiće – tek možda. Međutim, 1094. godina je važna po svom numerološkom aspektu, ali o tome u nastavku posta.
NEUHVATLJIVA BUDUĆNOST
Iako se moje dublje poznavanje ove problematike svodi na čačkanje po netu, ipak me mući jedna stvar. Kada se na spomeniku slavi ta 1094. godina, sad godina prije ili kasnije, ali slavi se u biti ta svojevrsna vojno-redarstvena akcija kralja Ladislava, koji je tim činom pomađario Posavsku Hrvatsku, te ju je odvojio od biskupskih sjedišta u Splitu, Kninu i Ninu. I danas na službenim stranicama nadbiskupije piše kako je to religiski gledano bilo opravdano. Zbog udaljenosti od biskupskih sjedišta u Dalmaciji, puku je prijetilo idolopoklonstvo i krivovjerje...
To me malo podsjeća na to kako danas tumaće naše pripajanje EU, jer nam tobože u protivnom prijeti izopćenje iz neoliberalne vjeroispovjesti, tj financijsko propadanje, a tada BUDUĆNOST zaista postaje NEUHVATLJIVA.
Prošla su stoljeća pod Mađarima i tek je u 19. stoljeću, u vrijeme buđenja narodne svijesti, Zagrebačka biskupija postala nadbiskupijom. Uz žestoko protivljenje Mađara - naravno. Međutim, zalaganjem Hrvatskog Sabora, bana Josipa Jelačića; uz zauzimanje bečkoga papinskog poslanika kardinala Mihaela Viale – Prela; papa Pio IX. bulom „Ubi primum placuit“, 11. prosinca 1852. godine, uzdigao je Zagrebačku biskupiju u nadbiskupiju. Međutim, ta godina i taj datum ne postoji na ovom spomeniku. Možda upravo stoga što bez poznavanja prošlosti, budučnost uistinu postaje neuhvatljiva.
MISTIČNI UGOĐAJ VRHA
Mistični ugođaj vrha ovog spomenika najprije će mo potražiti još malo u prošlosti. Nekako je to zavijeno velom zaborava, ali dogodilo se u tom 11. stoljeću. Jedan podatak iz tog vremena osnivanja Zagrebačke biskupije, privukao mi je pozornost samim time što je pomalo kontroverzan, a nema baš puno pristupačnih podataka o njemu...
Kada je kralj Ladislav Arpadović 1091. godine s vojskom upao u Posavsku Hrvatsku, nije naišao na odobravanje pape Urbana II, jer je taj papa bio zaštitnik hrvatskog kraljevstva. Naravno da od tog pape, kralj Ladislav, nije dobio niti odobrenje za osnivanje Zagrebačke biskupije. Pa kako se onda ta biskupija uopće osnovala?
Jednostavno! Amenovao ju je protupapa Klement III. I to, po svemu sudeći, dok je bio u izbjeglištvu u Tivoliju kraj Rima.
Postoji redosljed, nasljedna linija svih priznatih papa kroz povijest kršćanstva. Klement III, koji je dao odobrenje (blagoslov) za osnivanje Zagrebačke biskpije, nije prisutan na tom popisu.
Sad..., sve je to ipak stvar simbolike. Što u stvari slavi ovaj spomenik? 16. studenoga 1995. godine postavili su spomenik u obliku piramide da se podsjete na 900 godina od proglašenja Zagrebačke biskupije, koja je na neki način bila nepriznato djete, ali kada je već tu – prihvaćeno. Možda se slavi komadanje i odvajanje Posavske Hrvatske od Dalmacije? Slavi li se kontrapapa?
Zašto se ne slavi 19. stoljeće i doba buđenja nacionalne svijesti kada je Zagrebačku nadbiskupiju blagoslovio pravi papa Pio IX?
1995. godine postavili su kamen koji sve to pamti i stremi ka neuhvatljivoj budućnosti...
Ipak, naglašavam kako je ovaj tekst samo rezultat jednog malo šireg pseudoistraživanja, a relevantne podatke sam prikupio sa dole navedenih adresa.
Ovom prilikom napominjem kako ja osobno nisam za uklanjanje, a još manje uništavanje, bilo kakvog spomenika, a pogotovo ne ovog gore opisanoga. On je, naime, važna točka, pečat, štambilj i potvrda na Vještičjim linijama kojima sam posvetio ovaj blog.
Pri pisanju ovog teksta konzultirao sam:
http://www.zg-nadbiskupija.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=62&Itemid=21&limitstart=1
U nastavku: Prvi dio - Spomenik kao simbol
Niveta
8/15/2012
PRIČA DRUGA - Nova Ves - u potrazi za Svetim Gralom
Ivan Krstitelj: Leonardo da Vinci |
Svrativši nakon posla kući tek da se otuširam i presvućem, uputio sam se prema crkvi sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi. Bio sam pomalo umoran od sinočnjeg bdijenja na netu. Prikupljajući što relevantnije informacije o lokaciji, naletio sam na jedan izvrstan tekst o povijesti Kaptola i NoveVesi.
Da podsjetim: na planu grada Zagreba zapazio sam kako tri velike zagrebačke
prometnice imaju ishodište u istoj točki na sjeveru grada. Iz te točke (baš
poput sunčevih zraka) šire se prema jugu tvoreći na planu grada pravilne
geometrijske strukture. U potrazi za nekim objašnjenjem, odlučio sam
posjetiti to mjesto na sjeveru grada.
Namjera mi je bila da doživim ovaj prostor. Želio sam barem naslutiti nekakvu vezu koje bi to mjesto moglo imati sa strukturama na planu grada opisanim u prošlom postu. Zanimalo me je postoji li nekakvo izvorište suptilnih sila koje su upravljale razvojem grada ili je sve ipak posljedica slučajnosti i spontanog razvoja Zagreba?
Bio
je kraj sedmog mjeseca. Hladna oceanska fronta već je tjednima stajala
nepokretna nad zapadom Europe i propuštala užareni afrički zrak ravno nad naše
krajeve. Sišavši iz klimatiziranog tramvaja na trgu bana Jelačića, na 38
stupnjeva Celzijusa u hladu, uputio sam se prema Kaptolu.
Uspinjući
se Bakačevom ulicom prema katedrali, pokušavao sam se u mislima vratiti u 12.
stoljeće. U to vrijeme na Stolici zagrebačke biskupije sjedio je biskup Prodan
(1170 – 1175) i navodno je bio veliki obožavatelj (s obzirom na ime – možda je
bio veliki dužnik ;)) templara. Uostalom, bio je nasljednik biskupa Bernarda
koji je sam bio templar koliko je dug i širok.
Razmišljajući
o tome kako su povijesna vrela koja bi govorila o templarima u Zagrebu prilično
škrta, stigao sam u podnožje ove zagrebačke neo-gotičke ljepotice.
Diveći se uvijek iznova ovom zdanju, podsjetio sam se i na tu zagonetnu, gotovo
organsku povezanost templara i gotičkih katedrala. Navodno je upravo taj
crkveni red (Red siromašnih vitezova Krista i Salomonova hrama), vraćajući se
iz križarskih ratova, gdje su došli u kontakt sa orijentalnim kulturama, u
Europu donio tehniku i umjetnost gradnje gotičkih katerdala.
Neki
znanstvenici smatraju da je gradnja gotičkih katedrala samo po sebi fenomen i
svojevrstan misterij. Često se mogu čuti mišljenja kako se gotika u arhitekturi
stvorila niodkuda i odjednom, te da su prve gotičke katedrale odmah bile i
savršene. Nije bilo prelazniih oblika i nema primjera na kojima bi se vidjelo
kako se gotika u sakralnoj arhitekturi postupno razvijala.
Indikativno
je da se baš u vrijeme najintenzivnije gradnje gotičkih crkava po Europi stvorio
ceh zidara čiju su pripadnici (zbog strogo čuvane tajne umjeća gradnje) bili u
mogućnosti slobodno putovati diljem Europe i neometano graditi ove monumentalne
građevine.
Pretpostavlja
se da su slobodni zidari - masoni - 1314. godine, nakon pogubljenja Jacquesa de
Molaya, posljednjeg templarskog velikog meštra; nakon najpoznatijeg petka 13. u
povijesti, vraitli uslugu progonjenim templarima. Pružajući im utočište
u vlastitim redovima, slobodno zidarstvo više nije bilo samo strukovni
ceh. Došlo je do podjele na operativne i spekulativne masone i tada je stvoreno
jedno od najmisterijoznijih tajnih društava.
Razmišljajući
tako o masoneriji, uputio sam se dalje prema Novoj Vesi, prema crkvi sv. Ivana
Krstitelja.
Prošavši
Kaptol došao sam napokon do početka Nove Vesi: ulice koja u sebi sakriva točku
u kojoj se sjeku važne linije na strukrukturi koju sam vidio na planu Zagreba.
Ovdje, gdje kapelica sv. Dizma dočekuje putnike namjernike, počinje ulica Nova
Ves.
I
opet sam, ovoga puta u prizoru pročelja kapelice, primio svojevrsnu viziju
ogledala u kojemu se može vidjeti i sagledati puno toga.
Nigdje u Novom zavjetu - niti u jednom od četiri uvrštena evanđelja - ne spominju se imena razbojnika koji su razapeti istom kada i Isus. Spominju se dva razbojnika
od kojih se jedan, onaj Isusu desni (Dizmo), pred smrt ipak utekao Isusu. Onaj
drugi sa Isusove lijeve strane (Gizmo) ga je zanjekao. Međutim, u nekim apokrifnim
ili gnostičkim evanđeljima saznajemo njihova prava imena. Začudio sam se što ime ove crkve potječe iz apokrifnih, gnostičkih, evanđelja. Jedna od optužbi za
templare bila je upravo gnoza.
Osim
toga, jedna od optužbi prema templarima bila je i da štuju glavu Ivana
Krstitelja, koju su navodno posjedovali zajedno sa pladnjem na kojemu je bila
uručena kralju Herodu.
Sasvim diskretno, na pročelju kapelice, odmah ispod razapetog Isusa - skriva se
detalj lubanje.
Simbolika
lubanje inače je snažno prisutna među simbolima tajnih društava za koje se
smatra da su nasljednici baš ovog zagonetnog crkveno - viteškog reda.
Opet navodno, ovdje prekrižene kosti predstavljaju skelet ogoljen do kosti, koji
sa svojih 33 kralježaka, poput stepenica, vodi do glave, do uma - do
tajne nad tajnama - do Svetog Grala. Slučajno ili ne - 33. stupanj je i
najviši stupanj u masoneriji.
Međutim,
prikaz pročelja kapelice sv. Dizma može se doživjeti i kao putokaz. Ako stanete
pred raspelo i pitate Isusa za smjer prema templarima koji su ga zanijekali, baš
kao što ga je zanijekao i Gizmo (sa Isusove lijeve strane), odgovor će te naći u
samoj ilustraciji...
Kako
se Gizmo nalazi sa vaše desne strane - dakle dole desno, na Medveščak...
Međutim,
fora je u zrcalnoj slici svijeta u kojoj se otkrivaju tolike tajne i zagonetke.
Mason Albert Pike u jednoj svojoj knjizi napisao je: "Poneki od simbola
predstavljaju se iniciranima, ali ga se namjerno zavodi krivim
interpretacijama."
Koračavši dalje, razmislio sam malo o gnozi za koju su templari bili optuženi. Ispravno kršćansko vjerovanje je kada spasenje tražite isključivo u vjeri u Isusa (baš poput Dizme), dok je gnoza ono kada spasenje tražite kroz vlastito iskustvo i oslanjate se na vlastitu spoznaju (Gizmo). Da sam se suočen sa pročeljem kapelice pouzdao u prikaz Isusa na križu, skrenuo bih desno - na ulicu Medveščak. Međutim, uzdao sam se u vlastitu spoznaju (gnozu) i skrenuo lijevo, prema crkvi sv. Ivana Krstitelja.
Kada sam došao do kapelice od sedam žalosti (prolaznici su mi rekli da se tako
zove), mogao sam se lako u mislima vratiti u 12. stoljeće. U to doba ovdje nije
bilo ničega, a današnja ulica Nova Ves bila je samo puteljak na vrhu jednog
izduženog brežuljka koji se sa Zagrebačke gore spušta duboko u gradsko
tkivo.
Na mjestu gdje se smjestila kapelica taj brežuljak je najuži. Gledajući prema
sjeveru, sa lijeve strane nalazi se udolina kroz koju je nekada tekao potok
Medveščak, a danas je to Medvedgradska ulica.
Dok
gledajući desno, nalazi se udolina kroz koju vijuga ulica Medveščak. Ispod nje,
u nadsvođenom koritu, teče istoimeni potok.
Dakle, nije mi se bilo teško u mislima vratiti u 12. stoljeće i zamisliti
kako biskup Prodan, negdje 1170 - tih godina, jaše ovuda u pratnji konjanika u
crno bijelim odorama sa crvenim križevima na prsima - templarima.
Inače,
Nova Ves mi nije bila nepoznata. Nekada sam imao automehaničara koji je baš
nasuprot crkve sv. Ivana Krstitelja u jednom dvorištu popravljao aute. Osim
toga, svake godine se sa Mirogoja za blagdan Svih svetih, sa omotom vrućih
kestena, pješice spuštam u grad i prolazim kraj dvorišta crkve.
Međutim,
kada sam jučer pokušavao dozvati u sjećanje samo zdanje i njegov izgled - nisam
uspio. Nekako sam znao i bio sam svjestan da se tu nalazi nekakva crkva, ali ne
sjećam se da sam ju ikada vidio svojim očima. Sjećao sam se samo nekakve zidane
ograde iza koje je nekakav gusti zimzelen. Objekt koji se sakriva iza toga naprosto
nisam mogao prizvati u sjećanje.
Zagonetke
- odgonetke...
Napokon,
došao sam na stotinjak metara do cilja - crkve svetog Ivana Krstitelja -
navodne lokacije nekadašnjeg templarskog samostana. U dnu fotografije vidi se
zid i gusti zimzelen koji sakriva crkvu.
Diskretan
šarm prikrivenog:
Ni sa
ulice Medveščak ne puca otvoreni pogled na ovo predivno mistično zdanje. Cijela
je ulica Medveščak sa zapadne strane načičkana objektima - osim u podnožju same
crkve. Drevna stabla nadvila su se nad ulicu i priječe pogled na crkvu. Atmosfera
u tom šumarku je predivna: gust, okrijepljujući hlad i neki neobičan mir i
spokoj.
I
ponovno se ono prikriveno otkriva u zrcalnoj slici svijeta koji nas okružuje...
Napokon,
ušao sam u dvorište crkve u namjeri da ovu ljepoticu diskretnog šarma snimim sa
svih strana.
Dok sam fotografirao crkvu, stalno sam imao snažan dojam da me netko
promatra...
Nažalost, ulaz u samu crkvu bio je zaključan, ali u predvorju, sa desne strane,
iza ograde od kovanog željeza nalazi se vrlo interesantan oltar...
Interesantan
mi je bio po tome što se lijeva strana oltara, na neki način, suprodstavljena
desnoj. Iako Gospa kao središnja figura svojom svetosti izmiruje dvije
suprotnosti, ipak me prizor podsjestio na dualizam i gnozu za koju
su templari bili optuženi.
Na
desnoj je strani opet minijatura Madone sa djetetom. Ovaj puta bjeloputa, ali
pokrivena crvenim plaštom. Kako se Djevica Marija uglavnom prikazuje u plavom
plaštu (kršćanski koloristički motiv uzačešća Djevice Marije) koji simbolizira
sukob božanskog i ljudskog, nebeskog i zemaljskog - ovdje joj se suprodstavlja
crveni plašt, a crvena boja simbolizta strast, ljubav i putenost koja je inače
karakteristična za Mariju Magdalenu.
Ova
pak svetica u legendama o Svetom Gralu nosi u sebi Isusovo dijete, Isusovu
krvnu lozu.
Naprosto,
ovaj oltar kao cjelina u svakom svom detalju sakriva suprotnosti. To me nekako
posjetilo na hologram i njegovu neobičnu karakteristiku: hologramski prikaz
nečega - bilo čega, u svakom svom dijelu sadrži cijelokupan prikaz cijelog
holograma. To me opet podsjetilo na teoriju o holografskom svemiru.
Na sve to se divno nadovezuje pod crkve popločen crno bijelim pločama. Taj je
motiv oduvijek bio prisutan u templarskim, baš kao i u masonskim hramovima, a
simbolizira dualizam, herezu - gnozu...
Kako
su vrata crkve bila zaključana, prikaz njene unutrašnosti posuđujem sa: http://www.skyscrapercity.com/showthread.php?t=580946&page=27
Ovaj crno - bijeli pod asocirao me je na katare i njihove prisne odnose sa
templarima. Svim zainteresiranim za ovu tematiku preporučam da pročitaju OVO
Hlad u dvorištu crkve sv. Ivana Krstitelja zaista je bio dubok i oktepljujući.
Svuda je vladao mir i tišina, ali spokoj je remetio taj zagonetni osjećaj da
sam promatran..
Razmišljajući
o porijeklu tih starih ulomaka; jesu li oni ostatci ranije templarske gotičke
crkve ili su dio starije crkve sv. Ivana Krstitelja, sjetio sam se
informacije koju sam pročitao na netu.
I što sad? - Upitao sam se....
Otkrila
mi se još jedna dimenzija, još jedan pravac koji, zajedno sa već navedenima,
ima sjecište baš na ovoj lokaciji.
Ili ipak ova glava predstavlja glavu samog Jacquesa de Molaya, posljednjeg velikog
meštra templarskog reda koji je, dok su ga spaljivali na lomači na petak 13.
1314. godine, odaslao prokletstvo koje se OSTVARILO
Sjeo sam na klupu u dvorištu crkve da u drevnom hladu ohladim vlastite misli. U
glavi užarenoj od 38 stupnja Celzijusa kuhale su se kojekakve misli i
osjećaji...
Razmišljao sam o ovoj lokaciji kao takvoj. Nekada se crkve nisu gradile samo
tako slučajnim odabirom mjesta na kojemu će se graditi. Još u srednjem vijeku
graditelji su itekako vodili računa gdje i kako će postaviti objekt.
Ponovno se pokazalo korisnim to što sam u životu čitao sve i svašta. Ima
jedna knjiga (za sada joj neću spominjati ime i autora jer ću ga koristiti u
jednom kasnijem postu - priči) koja kaže da su geomantičari imali presudnu
ulogu pri planiranju izgradnje sakralnih objekata. Oni su na osnovu telurijskih
zračenja pronazili najpovoljnije mjesto za sakralni objekt. Osim tih zračenja,
važnu ulogu igrao je geografski položaj, reljef tla, podzemni vodotokovi,
suptilne vibracije koje pojačavaju sakralni karakter i još puno toga.
Zaista, ovo mjesto ima tu neku vibru koja se itekako osjeti. Ovo je mjesto
bogato nečim što vas opušta, smiruje i preuzima. Ako posjetite ovo mjesto,
vjerujte mi, poželjeti ćete sjesti na klupu u parku crkve jer ćete osjetiti
onaj, toliko rijedak, osjećaj kako vam se pune baterije.
Spomenuta knjiga nadalje kaže kako su geomantičari prije gradnje crkava
najprije utvrdili neku središnju točku koja bi potpuno odgovarala njihovim
kriterijima, da bi zatim na to mjesto zabili štap. Od sjene koju bi taj štap
bacao početkom proljeća pri izlasku sunca, izmjerila bi se neka određena
duljina. Ova mjera tvorila bi osnovu pravokutnika - kasnije apside.
Dakle, na taj su način srenjovjekovni slobodni zidari započinjali gradnju
crkve. Na osnovu tlocrta transferiranog na zemlju, na osnovu sjene koju je
bacalo proljetno sunce. I tu se ponovno zrcali ona već spomenuta alkemijska
mantra "Kako gore - tako i dole". Navodno (prema knjizi) sam štap,
koji bi zabijali u zemlju, sadržavao je neke svete pra-mjere i pra-omjere samog
Salomonovog hrama.
Dakle, opet ova priča dobiva nove pravce koji se križaju baš na ovom svetom
mjestu...
U 12. stoljeću templari (Red siromašnih Vitezova Krista i Salomonovog hrama) su
na ovome mjestu dali slobodnim zidarima da im izgrade crkvu i samostan.
Pretpostavljam da je ta crkva sv. Zaharije bila slična ostalim gotičkim crkvama
toga doba. Tako barem povijesna vrela to tumače, upravo zbog ulomaka koji su tu
pronađeni.
Navodno je od njih dijelom sagrađena i ova mlađa crkva sv. Ivana Krstitelja u
čijem hladu sjedim. Prema tim ulomcima, nekadašnja templarska crkva bila je
monumentalnih razmjera. Pretpostavljam da je građena na gore opisani način.
Gledajući razasute ostatke gotičke crkve sv. Zaharije, asocirale su me na
puzzle koje treba uklopiti u širu sliku stvarnosti u kojoj živimo...
***
Na ovo sam mjesto došao zato jer je ovo mjesto sjecište pravaca koje sam
primjetio na strukturama opisanim u NULTOJ PRIČI. Osim toga, želio sam osobno
doživjeti ovaj prostor. Ovdje sam došao pronaći suptilne putokaze i znakove
koji bi mi, moguće, potvrdili ono što sam naslućivao...
Naslućivao sam da su nekada davno ljudi živjeli znajući da su od prirode
potekli, da su njen dio, da su se ravnali i orjentirali u njoj na način da ju
osluškuju i prihvaćaju njene zadanosti i ograničenja. Ne zato što nisu imali
znanja da ju preoblikuju i prilagode sebi, već zato što su znali, vjerovali,
bili uvijereni da je tako lakše, jeftinije, dugoročno pametnije -
prirodnije.
Ustao sam se sa klupe, okrenuo se prema jugu, raširio sam ruke dole prema
Zagrebu otprilike u kutu od 60 stupnjeva, zatvorio oči i ....
... i osjetio sam nevjerojatnu stvar. Osjetio sam kako upijam energiju grada
ispod sebe. Osjetio sam jedinstvo sa ljudima koji su mi se našli u naručju.
Osjetio sam ljubav. Osjetio sam sreću. Osjetio sam i puno patnje.
"...njegova me rana peče..." ispjevao je pjesnik pjesmu o zagrebačkim
ulicama. Mislim da je mislio upravo na ovaj osjećaj dok je pisao te riječi.
Shvatio sam da stojim na mjestu na kojem je negdje u blizini zakopan Sveti Gral
- ma što on bio i predstavljao. Ako templari i jesu tu imali svoj samostan i
crkvu, ako su je i gradili masoni, ako u svemu tome i postoji neka zagonetka i
tajna, siguran sam da ona nema negativan predznak. Ne može ga imati na mjestu
poput ovoga.
Pretpostavljam da je ovo sveto mjesto u prošlosti bila svojevrsna referentna
točka prema kojoj su stremili ljudi koji su živjeli, stvarali i gradili niže -
dole, u gradu. Pretpostavljam da su ulice koje se svojim smjerovima nalaze i
križaju u ovoj točki, naprosto tako rasle - baš kao što biljke (zbog nekog koda
u sebi) rastu prema suncu, prema izvoru života.
Osim toga... Ivan Krstitelj... Hej! Po kojim je riječima poznat najširim
masama, čak i onima koji nisu čitali Bibliju?
" Evo šaljem glasnika svoga (Ivana
Krstitelja) pred licem
tvojim da ti pripravi put. Viče u pustinji : Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!"
I tri predivne ravne "staze" i vode do ovoga mjesta. Savska,
središnja os i Branimirova...
Na toj ilustraciji prikazao sam masonski simbol (šestar i kutnik) sa svevidećim
okom. Taj simbol ilustrira alkemijsku formulu "Kako gore - tako i
dole". U mojoj interpretaciji, taj šestar sa svevidećim okom promatra,
mjeri, gradi (aktivni princip) sve ono odmjereno, njemu niže - izgrađeno (pasivni
princip).
Preko puta crkve sv. Ivana Krstitelja nalazi se Provincija Presvetog Srca
Isusovog i Marijina - samosan Antunovac.
Više o njemu možete pročitati OVDJE
Tamo je nekada davno žuborio potok Medveščak. Na ovoj paklenoj vrućini lako sam
si mogao zamisliti žedne templare kako baš ovim putem silaze na potok, koji je
sa Medvednice u grad donosio svježinu, vodu - život.
Morate imati dobro oko da bi iz Medvedgradske ulice primjetili Znikinu
ulicu. Ova slika dole je raskršće Medvedgradske i Znikine.
Motajući se okolo, sjetio sam se kako su templari navodno bili čuvari Isusove
krvne loze. Marija Magdalena bila je Sveti Gral, a u svojoj je utrobi nosila i
čuvala tu svetu krv...
Iako je vrućina bila nesnosna, ipak mi je bilo neobično što na cesti nije bilo
ni žive duše. Kao da su se svi zavukli u svoje domove gledajući svoja posla.
Međutim, jedno stvorenje mi je mijaukanjem privuklo pozornost.
Mačka! Pa kud baš crna?
Prišavši bliže vidio sam da to nije bilo kakav kamen. Radilo se o artefaktu.
Istrošen zubom stoljeća, ipak je otkrivao da je nekada davno bio dio neke
drevne građevine. Odmah mi je bilo jasno da stojim ispred još jednog ulomka
nekadašnjeg templarskog samostana.
Imao sam osjećaj da je ovo mjesto prepuno takvih artefakata i nisam bio u
krivu... Ovdašnji stanovnici stavljaju takve stvari kao ukras u prozore.
Iz obližnjeg grma još je netko zamjaukao...
Opet mačka. Ovaj puta bijela. Opet se crno suprotstavlja bijelom, opet
suprotnosti: crna mačka pitoma i mazna - bijela je divlja i sakriva se u
grmlju...
Naravno da sam se sjetio Nastassije Kinsky i te posebne vrste ljudi - pantera,
koji se pretvaraju u mačke. Ipak, sjetivši se tanke granice između ludila i
normalnoga, otresao sam se tih primisli i krenuo polako kući.Tamo me je čekala
intima moje radne sobe kao i mir toliko potreban za preživanje ovih
doživljaja.
No, na putu kući čekalo me je još iznenađenja...
Spuštajući se Novom Vesi prema katedrali - prema gradu, uočio sam još jednu
zanimljivu pojedinost.
Kako sam prošlu noć proveo uglavnom proučavajući ovu lokaciju, na satelitskom
prikazu grada pažnju mi je privukao zanimljiv detalj. Na satelitskoj snimci
ovog područja, na lokaciji Kaptol centra, zamjetio sam koncentrične krugove
koji se šire iz jedne točke. Kao da se radi o svojevrsnom epicentru iz kojega
se nešto širi Zagrebom.
Odmah do njega postoji još jedna zagonetna struktura. Nažalost nisam bio u
mogućnosti napraviti jasniji prikaz, ali odlučio sam uz put posjetiti i tu
lokaciju da provjerim o čemu se tu radi..
Sa
zemlje to izgleda ovako...
Što točno predstavljaju ovi koncentrični krugovi, trebalo bi upitati tvorca
idejnog projekta, ali mene neodoljivo asociraju na to da je netko želio reči da
se iz ove točke neki vrag šiti uokolo.
Možda je ovo epicentar zagonetnih, suptilnih vibracija koje se šire Agramom -
Zagrebom...
Što se tiče one druge strukture koja je iz zraka podsjećala na solarni simbol –
sa zemlje izgleda ovako...
Ispod ovog svojevrsnog sunca, sunča se skulptura meni nepoznatog autora...
Urezane linije na kamenu malo me podsjećaju na Marka Pogačnika i njegov projekt
litopnkture Zagreba o kojem će u slijedećim postovima biti riječi. Ne znam
koliko je to povezano i za sada ostajem samo na dokumentiranju činjeničnog
stanja na terenu.
Međutim, ovo mjesto na Kaptol centru sakriva još jedan, meni jako dobro poznat
simbol...
Prelijepa crno-bijela šahovnica. Baš poput one na podu crkve sv. Ivana
Krstitelja; baš poput one u masonskim hramovima i templarskim gotičkim katedralama.
Zaista bi se tumačenjem ovdje prisutnih simbola mogla napisati knjiga. Svi
pra-elementi su prisutni... voda, zrak, zemlja i vatra. Netko ih je ovdje
postavio i ostavio zajedno sa porukom koju tek treba protumačiti. Mislim da je
poruka ovoga mjesta samo djelić šire poruke ukodirane u strukturi na planu
grada. Opet, samu strukturu je nemoguće protumačiti bez sakupljanja ovih manjih
poruka na samim lokacijama na zemlji.
Na koncu konca - današnji fotosafari je tek prvi, a ostali tek slijede. To i
jest ideja ovog bloga. Sa tim mislima skuhanima u glavi na 38 Celzijusa napokon
sam krenuo kući.
Već na kraju puta, na samom povratku, spazio sam kuriju koja je na svojoj
fasadi ponosno čuvala ime Marije Magdalene. Ovaj prizor na samom kraju današnje
priče cijelu stvar vraća na njen sam početak o kojemu ću razmišljati sutra -
legendu o Svetom Gralu.
Niveta
Pretplati se na:
Postovi (Atom)