12/05/2014

Poganski korijeni grada 3. dio - Putevima drevne zvijeri

Slavenski sveti trokuti
ilitiga:
u potrazi za drevnom zvijeri Velesom

Slika 1. Rekonstrukcija slavenskog svetog trokuta prema radu: 'Poganski bogovi i njihovi kršćanski supstituti'

O dolasku Slavena na ove prostore za se vrlo malo. Teorije o dolasku tog etnosa konstruirane u 19. stoljeću bile su politički zanimljive i stoga zacementirane, tako da i danas predstavljaju znanstvenu dogmu. Međutim, brojni znanstvenici, među kojima je i Ivan Jurić (video dolje), na temelju suvremenih genetičkih istraživanja nastoje unijeti više svijetla u ovu problematiku.



Ipak, bez obzira na sve genetičke analize koje pokazuju da su Hrvati autohton narod koji je na ovim prostorima prisutan već 20.000 godina, utjecaj slavenske kulture bio je presudan, što se najbolje vidi u jeziku kojim govorimo. Kao što ćemo vidjeti: u širenju slavenske kulture bila je važna religija, a posebno jedna drevna slavenska tradicija po kojoj su žreci (slavenski vračevi) panteon svojih božanstava, sa neba, spuštali na zemlju, da bi ga za buduće generacije naprosto utisnuli u krajolik. Prema literaturi - mnoge zemlje pod slavenskim utjecajem imaju takve svete krajolike, a u jednom od takvih izrastao je i grad Zagreb. 

Nazivajući određene strateške točke u krajoliku imenima svojih božanstava, nastali su nazivi pojedinih dijelova grada koji se u obliku prepoznatljivih toponima zadržali sve do danas. No prije nego što počnemo otkrivati ta posebna mjesta u gradu, treba reći nešto više staroslavenskom temeljnom mitu, ali i toj mističnoj tradiciji po kojoj se, spuštanjem božanstava na zemlju, stvaraju sveti ili mitski krajolici - ogromni hramovi na otvorenom. Zbog tri točke na zemlji, od kojih svaka dobiva ime po jednom od tri najvažnija božanstva, stvaraju se svojevrsni geoglifi (sl. 1.) koji se zbog oblika nazivaju još i 'slavenski sveti trokuti'.

Temeljni staroslavenski mit

Slika 2. Skulptura 'Borba' (Ribar sa zmijom), Simeon Roksandić, 1908.

Temeljni staroslavenski mit, kojega ćemo u ovom postu prilično površno obraditi (link za podrobniji opis OVDJE), autentična je priča koja je ljudima onog vremena predlagalo okvir za promišljanje svijeta i svetog. Dualistička borba boga gromovnika Peruna protiv boga Velesa (koji je bivao prikazan u obliku zvijeri - zmije, zmaja, ponekad i medvjedom; a taj je motiv preuzelo i kršćanstvo za obilježavanje zlog (slika 2)) starim su Slavenima predočavali vječnu borbu toplog protiv hladnog dijela godine.

Slika 3. Žena s oroborusom (kozmičkom zmijom) simbolom cikličkog pricipa u Univerzumu. Mrtvačnica na Mirogoju

Mokoš (žensko božanstvo) Slavenima je predstavljala ciklički karakter prirode, ali i Sunce koje ljeti boravi u dvorima Peruna, a zimi u vlažnom podzemlju među korijenjem stabala što je bilo carstvo Velesovo (slika 3, shematski prikaz kozmičkog stabla). Jarilo, sin majke Mokoš, sarim je Slavenima predstavljalo onu konkretnu moćnu energiju prirode koja u proljeće, u oku od dan-dva, zazeleni krajolik, dok se njen smiraj lijepo očitovao u zagasitim bojama jeseni. Hijerarhija slavenskih božanstava jasno se prikazue i svetim stablom (arbor mundi), tj hrastom koji je Slavenima bio sveto drvo.


Temeljni staroslavenski mit imao je dakle tri funkcije: narativnu (mit priča priču), inicijacijsku (mit otkriva i uvodi) i etiološku (mit objašnjava). Drugim riječima - peripetije u odnosu ovdje opisanih božanstava drevnim su ljudima nudili objašnjenja i utjehu, ali i ulijevala nadu i sigurnost; davale su mu ono nešto bez čega bi svatko bio izgubljen, bez čega bi svaki čovjek poludio - vjeru u novi dan, godinu i budućnost - vjeru u život.

Sveto vrijeme, sveti prostor

Kada su drevni Slaveni uz pomoć mita stekli orijentciju u svetom vremenu, trebalo je ustanoviti i sveti prostor. Slikovito rečeno: tebalo je osigurati prostor kojega će buduće generacije nazivati rodnom grudom i djedovinom, čije će planine, rijeke i šume biti nastanjene božanstvima; koji će osigurati da sam mit kroz generacije ostane duboko ukorijenjen u svijesti i podsvijesti puka.

Slavenski žreci svoja su božanstva sa neba na zemlju spuštali poštujući tajanstvene kodekse, koji, u stvari, začuđuju jer odaju zavidan nivo poznavanja geometrije, matematike i astronomije. Naime, odabirući tri točke u prirodi koje će nazivati imenima svojih božanstava, morali su to učiniti tako da one oblikuju trokut koji u sebi sadrži 'korijen iz dva', kao i kut od približnih 22 stupnja. Međutim, to ukazuje i na pogrešnu predodžbu o starim Slavenima kao primitivnim divljacima. Ova saznanja, naprotiv, ukazuju da su oni bili napredna kultura koja je već u ono doba bila sposobna precizno izmjeriti kut kojeka Sunce tvori za ljetnog u odnosu na zimski solsticij. Sposobnost slavenskih vračeva da sam temeljni mit prikažu geometrijski, te da ga transcedentiraju prema simbolici prostorne orijentacije, ukazuje na veličanstvene kulturološke dosege te sofisticirane kulture. Više o tom fenomenu pogledajte u videu ispod (Šetnja s bogovima 1. i 2. dio).






Što se tiće sakralnog krajolika koji je u obliku slavenskog svetog trokuta primjećen u Zagrebu, u literaturi 'Poganski bogovi i njihovi kršćanski supstituti', autora Vitomira Belaja, saznajemo da je on određen sa slijedeće tri točke u gadu (slika 1): 

1. Veliki Plazur (brdo iznad Medvedgrada na kojemu se nalazi kapelica sv. Jakoba) kao točka u prostoru na kojoj 'sjedi' bog gromovnik Perun;
2. Crkva sv. Marka na Griču koja pripada majci Mokoš;
3. Jarun kao baruština u kojoj svoje dvore ima bog Veles

Međutim, kako bi bolje upoznali dijelove grada koji omeđuju ovaj staroslavenski hram, kao uostalom i sam staroslavenski mit, predlažem da mi se pridružite u obilasku grada kojeg sam u ljeto 2013. godine poduzeo u potrazi za tragovima drevne zvijeri, zmije ili zmaja - Velesa.


Putevima drevne zvijeri


Prema predaji - bog Veles, kao ktonsko božanstvo, svoje je dvore imao među korijenjem kozmičkog stabla duboko u zemlji i močvari. Prema već spomenutoj literaturi, pretpostavlja se kako je u slučaju zagrebačkog svetog trokuta upravo Jarun, koji je nekada bio močvara, bio ono mitsko mjesto gdje je svoje dvore imao Veles. Moguće je i to da samo ime Jarun potjeće od Jarila (Perunovog i Mokošinog sina) kojega Veles otima te ga drži zatočenog u svom svijetu.


Slika 4. Jarunska močvara

Legenda govori kako je strašna zvijer Veles, zarobivši sve vode svijeta (zbog čega je zavladala velika suša i žeđ), krenuo u pohod na Peruna. Budući je ljeto (topli dio godine), ljubav između Peruna i Mokoš (koja je Sunce) snažna je i intenzivna. No legenda kaže da će se to uskoro promijeniti. Dobro skrivenom u jarunskoj močvari, Velesu se nudio savršen pogled za strateško promišljanje svog pohoda na Veliki Plazur iznad Medvedgrada, gdje je, prema legendi, stolovao njegov ljuti protivnik (slika 5)


Slika 5. Pogled s Jaruna na Medvegrad i Veliki Plazur.

Međutim, kao drevna i mudra zvijer Veles neće krenuti u otvoreni pohod na moćnog Peruna. Najprije će pričekati kraće dane koji će najaviti zahladnjenje u ljubavi između Peruna i Mokoš jer Veles zna da tada dolazi njegovo vrijeme. Budući je Mokošina točka zagrebačkog svetog trokuta kod crkve svetog Marka, lukavi Veles svoj će pohod započeti zaobilazno - preko Grića.


Slika 6. Crkva sv. Marka na Griču

Prema literaturi, mjesto koje su stari Slaveni nazivali Mokošinim imenom moralo je biti uz neki izvor ili zdenac. Iako kod crkve svetog Marka danas ne postoji nikakav zdenac, o njegovom postojanju nam govori indirektan podatak iz 1806. godine, kada je Skupština županije zagrebačke odlučila predložiti da se ova crkva sruši jer je: 'premalena i tijesna, grobnice zaudaraju i od ovih se može otrovati javni zdenac do crkve'. Osim toga u kolektivnoj memoriji Zagrepčana još uvijek živi legenda o zmaju kojeg su crnoškolci (grabancijaši) u ovom zdencu zatrpali mlinskim kamenjem. Možda su zaista nabrijani grabancijaši, vrebajući nadobudno kraj zdenca, spazili nesretnog Velesa koji se, možda nespretno - poput slona u staklarnici, u tijesnom bunaru skrivao vrebajući Mokoš. Bez obzira na ovu šalu, možda staroslavenski mit i narodna predaja o zmaju u zdencu kod Markove crkve zaista imaju neke dublje skrivene poveznice.

Kada je Veles napokon zarobio Mokoš, bio mu je otvoren put ka dvorima Perunovim na Velikom Plazuru, koje se nalazi na planini Medvednici. Možda je i ime planine Medvednice također povezano sa Velesom jer ga je staroslavenska ikonografija prikazivala i kao medvjeda. Bitno je primijetiti i to da je pravac: sveti Marko - Mali Plazur (Medvedgrad) - Veliki Plazur (crkva sv. Jakoba) zaista savršena pravocrtna linija i nije slučajno da su po njoj drevni Slaveni rasprostrli svoj mitski sakralni krajolik (slika 8). Osim toga, slika dolje nudi neobično lijep pregled tog krajolika. Toranj crkve sv. Marka kao da presijeca Medvedgrad na dva jednaka dijela, a svojim vitkim vrhom pokazuje upravo na brdo Veliki Plazur - dvori Perunove.


Slika 7. Foto: Velimir Mirt


Slika 8. Savršena pravocrtna linija: sv. Marko - Medvedgrad - Veliki Plazur

Kako ime brda Plazur (Veliki i Mali) dolazi od staroslavenskog glagola 'plaziti' ili 'plazuriti', a koji označava krtanje tj. plaženje zmije, lako možemo zamisliti kao je vijugav hrbat tog pravca drevne Slavene podsjećao na ogromnu zmiju koja se penje, plazi, po Medvednici. No, bez obzira na zastrašujuću snagu zvijeri Velesa, koja je u drevnim Slavenima zasigurno budila strahopoštovanje, on će u svojem mitskom pohodu biti zaustavljen i poražen, a kao što ćemo vidjeti - Medvedgrad predstavlja točku do koje će se on najdalje probiti, odakle će biti otjeran odkud je i došao - gdje mu je i mjesto - u močvaru među korijenje.

Mitski uspon prema Velikom Plazuru počinje u Šestinama (slika 9).


Slika 9. Pogled iz Šestina prema Medvedgadu iznad kojega se uzdiže Veliki Plazur

Kapelica sv. Roka (slika 10) skladno se uklapa u podnožje Velesovog mitskog uspona. Naime, nije nemoguće da je nekada davno ovo mjesto iznad Šestina bilo označeno kao pogansko mitsko prizorište, koje je dolaskom kršćanstva zaposjeo sveti Roko. Taj je svetac u kršćanskoj mitologiji izrazito vezan za zemlju, a njegovi prikazi s psom podsjećaju nas da je on isto tako i zaštitnik životinja, i zvijeri.


Slika 10. Kapelica sv. Roka iznad Šestina

Mitski uspon prema Velikom Plazuru prepun je drevnog i debelog korijenja, koje je bilo idealna kamuflaža za Velesovo prikradanje dvorima Perunovim.






Napokon, dolaskom na Medvedgrad na Malom Plazuru, koji je najviša točka do koje će se Veles ikada probiti, pruža nam se lijepa slika i pregled sakralnog, mitskog, krajolika, koji je drevne Slavene nadahnuo da sa neba u njega spuste svoja božanstva. Iako je dan bio sparan, a zbog vlage u zraku vidljivost nije bila savršena, sa medvedgradskog tornja pruža se impresivan pogled na Zagreb i na crkvu svetog Marka odakle je Veles krenuo na svoj mitski uspon.



Okrenemo li se za 180 stupnjeva od pogleda na Zagreb, suočiti ćemo e sa brdom Veliki Plazur, na čijem su vrhu dvori Perunove, ali koje Veles, pa tako ni mi, ovaj put nećemo vidjeti.



Perun, bog gromovnik, gađajući munjama i gromovima zvijer Velesa, napokon će ga otjerati odakle je i došao. Posljedica tog poraza biti će oslobađanje zarobljenih voda koje će napokon napojiti na smrt žednu zemlju i ljude. Veles će se vratiti pod zemlju među korijenje, a mladi Jarilo, koji je zarobljen u Velesovom svijetu rastao napasajući vukove, osloboditi će se. U proljeće, oko Jurjeva, u obliku proljetnih sokova Jarilo će od korijena jurnuti prema krošnji svetog stabla svijeta, prema dvorima svog oca Peuna, koji je porazivši Velesa nanovo zadobio Mokošino povjerenje i ljubav. U roku od dan dva zazeleniti će se cijeli krajolik, a to će zavrtiti kotač u još jedan krug svetog vremena, koje je zahvaljujući vječnoj borbi bogova vječno. 

Napokon, vidjevši da je cijeli staroslavenski mit, u stvari, kalendar koji je našim davnim pretcima bio stvar egzistencije, te zbog toga opravdano svet, krenuo sam kući. Međutim, na medvedgradskom zidu, na kamenu ugrijanom jarkim proljetnim suncem, opazio sam pretka drevne moćne zvijeri - zmaja Velesa. Valjda titraj drevnih pradjedovih gena oblikovao je duboko u meni osjećaj strahopoštovanja i učinio je ovaj susret duboko osobnim. Bio je to, shvatio sam, mistični znak, ali i blagoslov upućen iz davno zaboravljenih svjetova naših davih predaka. 



Neven Iveta

1 komentar:

  1. Prije svega pohvale autoru za krasno pričanje priča. Iako sam na ovom području potpuni laik, i jedva da ovlaš znam o čemu se priča, pala mi je na pamet možda neobična ideja. Ovdje se govori o Mokoš kao ženskom principu. Dakle mjesecu. Nije li onda trokut koji formiraju ova tri toponima ženski princip. Da li se netko bavio mišlju da postoje toponimi, koji označavaju šestar, dakle muški princip. Ako sveta geometrija stiže od drevnih naroda, zašto je i Slaveni ne bi imali u svojoj mitologiji. I zašto sunce ne bi bilo na vrhu šestara.

    OdgovoriIzbriši