TAJNA POVIJEST ZAGREBA

Osim što je povijest grada Zagreba prilično slabo istražena, ona je i pomalo paradoksalna. Iako tragovi organiziranog načina života sežu u prapovijest, Zagreb svoje ime zapisuje tek pola tisućljeća nakon dolaska Slavena, pa se stječe dojam kako njegova povijest započinje tek osnivanjem biskupije u 11. stoljeću. Međutim, tajna povijest Zagreba ne nalazi se zapisana na nekom prašnjavom pergamentu, niti se skriva u nekom šutljivom arheološkom nalazu; ona je u obliku skrivenog naslijeđa pohranjena u samom genetskom kodu Zagreba – u njegovom identitetu.

Skrivena povijest Zagreba zapisana je kodiranim jezikom astronomskih metafora i svete geometrije u najranijim elementima zagrebačkog identiteta. Već malo pažljiviji pogled u zagrebačke legende, tradicije, ostatke arhitekture i urbanog krajolika, pokazati će suštinsku povezanost drevnih Zagrepčana sa nebom, sa zvijezdama, pri čemu se utjecaj sazviježđa Orion i zvijezde Sirius nameće kao presudan. Štoviše, ova nebeska tijela utkana su u samu bit zagrebačkog identiteta, a ono što zapanjuje – utkana su na isti onaj način na koji su Orion i Sirius utkani u identitet drevnih Egipćana. Bilo da se radi o njihovoj inkarnaciji u mitologiju ili se njihov značaj otkriva u astronomskim značajkama arhitekture i urbanog krajolika, sličnost između staroegipatske tradicije i tradicije drevnih Zagrepčana naprosto je zapanjujuća.

Iako okvir ovog članka neće biti prikladan za diskusiju o naravi same povezanosti, brojnost primjera koji iz te povezanosti proizlaze skladno se uklapaju u poznate teorije o zajedničkom korijenu duhovnih i znanstvenih nasada drevnih civilizacija. Iako se uz ove teorije vežu brojne kontroverze, one nude logična objašnjenja za inače neobjašnjive sličnosti u arhitekturi, mitologiji i simbolizmu drevnih civilizacija koje nikada nisu bile u međusobnom kontaktu.

Članak koji slijedi opisat će brojne primjere implementacije astroloških kodova i simbola u zagrebački identitet. Dotaći ćemo se naziva i toponima u drevnom krajoliku, otkriti ćemo astrološke motive u najpoznatijoj legendi o postanku Zagreba te vidjeti na koje sve načine topografija zagrebačkog krajolika interpretira samu legendu. Napokon, vidjet ćemo da je identitet drevnog Zagreba ispisan istim rukopisom i putem istih onih astroloških metafora koji se otkrivaju u identitetu drevnih Egipćana.

Otisci bogova u krajoliku drevnog Zagreba

Zapravo je jako čudno da se nitko od povjesničara koji su se bavili poviješću Zagreba nije pozabavio astro-arheološkim karakteristikama krajolika koji obuhvaća teritorij Zagreba. Tim više što je povijest Zagreba ranija od osnivanja biskupije u 11. stoljeću relativno slabo istražena i još se uvijek svodi na pretpostavke utemeljene na šutljivim arheološkim nalazima i povijesnom kontekstu, tj. teoriji o dolasku Slavena u stoljeću sedmom. Osim prof. Vitomira Belaja, koji je na teritoriju Hrvatske i Zagreba ustanovio postojanje više tzv. ‘staroslavenskih svetih trokuta’, nije bilo nikoga tko bi se zagledao u nebo iznad grada i usporedio skladno gibanje nebeskih tijela i njegov krajolik. Međutim, dokazi o prisutnosti drevne civilizacije koja je govorila jezikom bogova; jezikom astrologije, astronomije, metafizike i svete geometrije postoje posvuda uokolo Zagreba, samo ih treba znati uočiti i pročitati.

Prvi primjer koji u tom smislu otkriva astro-arheološke potencijale drevnog zagrebačkog krajolika krije se u imenu planine Medvednice, koje se u latinskom obliku “Mons Ursi” nalazi zapisano u povelji kralja Andrije II iz 1209. godine. Iako se uobičajeno ovo ime tumači prisutnošću medvjeda na planini iznad Zagreba, to se ime može objasniti i astrološkim ključem, tj. sazviježđem Malog medvjeda (Ursa Minor) koje se, gledajući iz Zagreba, već tisućljećima vrti točno iznad najvišeg vrha Medvednice – Sljemena. Međutim, potvrda astrološkog podrijetla imena Medvednica ne nalazi se na nekom drevnom pergamentu već na suprotnoj strani svijeta, južno od Zagreba – u imenu regije “Turopolje”. Iako se i ovo ime tradicionalno tumači prisutnošću goveda “tur”, ono se također može obuhvatiti u astrološkom ključu, na način da naziv “tur” povežemo sa imenom sazviježđa “Taurus” (Bik) kojeg, opet gledajući iz Zagreba, nebeski lovac Orion već tisućljećima progoni nebeskim poljanama iznad Turopolja.

Grb Velike Gorice kao hijeroglif za astrološku kuću Bika

Međutim, ako ovaj uvid prihvatimo kao vrijedan daljnjeg proučavanja tada će nam se otkriti da su i Medvednica, i Turopolje, kao jedinstvena cjelina, preživjeli ostatak drevne sakralne scenografije čiji su tvorci, očito upućeni u mistične principe nebeske analogije, prema drevnoj formuli “kako na nebu, tako i na zemlji” od krajolika oblikovali ‘mezokozmos’, most između mikro i makrokozmosa.

Još jedan dokaz da je na teritoriju drevnog Zagreba zaista postojala civilizacija koja je ovo mjesto doživljavala kao zemaljsku sliku neba, kao ‘nebeski’ ili ‘sunčev grad’, svjedoči nam drevno ime za Zagreb, kojeg je još slavni Ptolomej zapisao kao “Soroga”. I dok se podaci o tom drevnom imenu mogu pronaći u dokumentu “Rerum Hungarikarum”, važnije je da za to ime postoje dva etimološka tumačenja, a oba svjedoče njegovo astronomasko podrijetlo. Prvo tumačenje kaže da ime “Soroga” dolazi od od staroindijskog pojma “svarga”, koji označava nebo, dok ga drugo tumačenje objašnjava onomastičkom zadrškom, tj. pretpostavkom da je Soroga bilo mjesto u kojemu se štovao Svarogov kult. Kako je Svarog bio vrhovni bog Sunca, tako je ime Soroga jednakovrijedno imenu staroegipatskog svetog grada-Sunca, Heliopolisa.

Misterij legende o postanku Zagreba

Možda još zagonetnija sličnost sa staroegipatskom treadicijom otkriva se u astrološkim kodovima implementiranim u mitologiju. Iako je uglavnom poznato kako temeljni staroegipatski mit o Izidi i Ozirisu ima svoju ‘nebesku projekciju’ u sazviježđu Oriona i zvijezde Sirius, manje je poznato da se legenda koja je u bitnome oblikovala identitet Zagrpčana, legenda o zdencu Manduševcu, također može iščitati u identičnom astrološkom ključu. Naime, ta legenda koja priča o postanku Zagreba i njegovog imena zaista se može objasniti kao priča o izmjeni godišnjih doba i igri nebeskih tijela koja u njima vladaju.

Ta legenda, koja svojim početkom postavlja scenografiju drevnog Zagreba kao ‘polje neplodno i pusto’, kroz koje prolazi od žeđi iznemogao ban (ili vitez), kojeg prema ovoj romantičnoj priči spašava djeva Manda pojavivši se uz izvor čarobne vode srebrene, pri čemu od smrtnog uzvika “Zagrabi Mando!” nastaje ime Zagreb, zaista se može objasniti vječnom romansom zapisanom među zvijezdama Oriona i Siriusa. Baš kao što su drevni Egipćani boginju Izidu poistovjećivali sa zvijezdom Sirius, pri čemu je njena pojava na nebu označavala početak plavljenja rijeke Nil, što je, metafotički, Egipćane spašavalo od žeđi, tako se i legenda o Mandi može objasniti kao priča o dolasku jeseni koja nakon ljetnih žega napokon donosi obilje vode. Uostalom, činjenica da dolazak jeseni donosi vidljivost Siriusa i Oriona na nebeskom svodu Zagreba, također svjedoči o kozmičkim korijenima ove poznate zagrebačke legende.

Mit u krajoliku

Još jedna zanimljiva i zagonetna poveznica između tradicije drevnog Egipta i tradicije koja je oblikovala rane elemente zagrebačkog identiteta, očituje se kroz povezanost mitologije i krajolika. Naime, poznato je kako je organizirani način života drevnih zajednica počinjao upravo ritualnim osnivanjem ‘svetog mjesta’ koje je svojim unutarnjim ustrojem moralo odražavati viši, kozmički red. U tom smislu, nije bilo dovoljno da neki krajolik zadovoljava samo potrebe za pitkom vodom i sigurnošću. On je svojom geomantijskom strukturom, razmještajem svojim planina, potoka, rijeka i šumaraka, morao biti usklađen sa kretanjima nebeskih tijela poput Sunca, Mjeseca, planeta i zvijezda. Osim što se na taj način krajolik otvarao suptilnim utjecajima Univerzuma, na taj se način krajolik povezivao sa protokom vremena, koje je također sveto, što svjedoči kako je koncept prostor-vremena bio sastavni dio znanstvenih dosega drevnih civilizacija.

Napokon, kada je geomantijski usklađen krajolik bio pronađen, ili u slučaju pustinjskog predjela sagrađen, kao što su sagrađene Egipatske piramide, slijedio je sam ritual ustanovljavanja ‘pupka svijeta’ - one svete točke iz koje su se promatrali ostali dijelovi krajolika koji su svojim astronomskim smjerovima i međusobnim topografskim odnosima interpretirali temeljni mit određenog sustava vjerovanja. Upravo u procesu tog mističnog rituala u kojemu su se imena božanstava ili zvijezda 'spuštala' u nazive toponima, događala se preobrazba običnog krajolika u sakralnu scenografiju koja je sada svojim unutarnjim datostima komunicirala poredak stvari po kojemu se treba ravnati u svim važnim životnim pitanjima.

I dok je uglavnom poznato kako čitav plato Gize sa piramidama i Velikom sfingom predstavlja umjetni krajolik koji je usklađen sa putanjom Siriusa i Oriona, i koji, na taj način, interpretira temeljni mit o Izidi i Ozirisu, gotovo je nepoznato da krajolik koji se prostire ispod suvremenog Zagreba, također, pokazuje to prilično zagonetno svojstvo. Međutim, kako bi u virtualnom smislu uklonili vizure suvremenog Zagreba i ponovno otkrili onaj drevni krajolik u kojemu se odigrala romantična priča iz legende o Manduševcu, pažnju moramo usmjeriti na jednu drevnu urbanu os čija astronomska orijentacija predstavlja ozbiljnu astro-arheološku indiciju da se ispod nje prostire nekadašnji sveti krajolik.

Povezanost egipatskih piramida sa sazviježđem Oriona

Misterij Savske ceste – Orionov putokaz

Savska cesta drevna je zagrebačka komunikacija koja je stanovnike Gradeca na Griču i Kaptola, putem plitkog prijelaza Save, spajala sa zemljama juga. Međutim, urbana os Savske ceste ima svoju ezoteričnu dimenziju koja dolazi do izražaja kada njen smjer produljimo zamišljenom linijom prema sjeveroistoku. U tim okolnostima nastaje pravac koji povezuje čak četiri crkve u Zagrebu, što se teško može objasniti slučajem. Mnogo je uvjerljivije objašnjenje kako se i u ovom slučaju radi o ostatku drevnog kultnog prizorišta na čijim su istaknutim kultnim mjestima, u procesu kristijanizacije, izgrađene crkve.

Smjer koji povezuje četiri crkve u Zagrebu

Jedna od zanimljivosti ovog pravca svakako je ta što unutarnji kut kojeg ovaj pravac otvara u odnosu na čisti sjever, odgovara tzv. ‘kanonskom kutu’ koji se pojavljuje u mnogim djelima renesansnih slikara za koje će mnogi reći kako i oni pripadaju čuvarima ezoterijskih znanja drevnog Egipta. Naime, kut od približno 25 ° mogao bi simbolizirati nagnuće zemljine osi, što, uz ranije spomenuto poznavanje koncepta prostor-vremena, svjedoći o znanstvenim dosezima naroda koji je u jednom trenutku povijesti napokon došao i na pitome obronke Medvednice. Naime, poznavanje fenomena nagnuće zemljine osi pretpostavlja i poznavanje mehanizma 'precesije ekvinocija', a poznavanje ovog mehanizma globalnog planetarnog sata koji mjeri kozmičko vrijeme smatra se ključnim za razumijevanje mnogih zaboravlhenih tajni iz daleke povijesti svijeta.

Nagnuće zemljine osi ugrađeno je u mnoga djela renesansnih slikara

Ipak, ona najvažnija astro-arheološka indicija povezana uz ovu urbanu os krije se u njenom ishodištu. Na krajnjem svjeveroistoku ovog pravca nalazi se uzvišenje koje svojim toponimom otkriva svoju ezoterijsku funkciju. Toponim „Vidovec“, kao naziv za ono mjesto odakle se nešto 'vidi', ili se u nešto 'gleda', zapravo nas upozorava da sagledamo ovaj pravac u njegovoj kozmičkoj suštini; da obratimo pažnju na njegovu astronomsku orijentaciju, a ona, vidjet ćemo, krije u sebi veliki misterij. Ako brdo Vidovec shvatimo kao 'pupak svijeta', kao onu svetu točku iz koje se nekad davno promatrala sveta dolina u kojoj su na kultnim mjestima današnjih četiriju crkava gorile vatre obrednih krijesova, tada se taj panoramski prizor može objasniti samo na način da pravac označen vatrama upozorava na ono mjesto na nebu, na kojem se treba odigrati neki važan kozmički događaj. Zanimljivo, važan kozmički događaj koji se odvija na dijelu neba koji je označen vatrama zapravo je onaj događaj, koji se može interpretirati kao nebeska romansa izmežu sazviježđa Orion i zvijezde Sirius. Čini se kako je upravo ovaj događaj i poslužio kao model po kojemu je nastala sama legenda o postanku Zagreba – legenda o zdencu Manduševcu.

Misterij 'prvog vremena'

Ako pokušamo prodrijeti dublje u matricu legende o Manduševcu, ako dekonstrukcijom pokušamo identificirani njene bitne elemente, tada ćemo uočiti kako ona u sebi nosi i onu kodiranu informaciju koja nam može otkriti i vrijeme nastanka legende, a s time i vrijeme postanka grada Zagreba. Međutim, ta je informacija zaključana, a ključ za njeno dekodiranje skriva se upravo u svijesti o nagnuću zemljine osi i efektu precesije ekvinocija na koji nas je ranije upozorilo nagnuće Savske ceste. Tek kada upotrijebimo taj ključ, svi će kozmički zupčanici sjesti na svoje mjesto, a precesijski će mehanizam ponovo 'odvrtiti' ovu nebesku priču u onom vremenu i prostoru, u kojemu se ona izvorno i odigrala.

Kao prvo, posljedica kolebanja zemljine osi, ili 'precesija ekvinocija', jest prividna visina zvijezda u odnosu na horizont. U tom smislu, položaj zemljine osi prije 10 tisuća godina bio je takav da zvijezda Sirius (tj. njena inkarnacija Manda) uopće nije bila vidljiva na nebu iznad Zagreba. Budući je visina sazviježđa Orion (koji u legendi igra ulogu žednog bana) viša od zvijezde Sirius, tako se u to davno vrijeme nebo iznad Zagreba činilo kao 'polje pusto' kojime je stoljećima lutao usamljen Orion, tj. žedni ban. Mitska žeđ, opisana u legendi o postanku Zagreba, bila je arhetipske naravi jer je Orion žudio za ispunjenjem i duhovnom cjelinom, a tu mu je duhovnu žeđ mogla utažiti jedino njegova kozmička družica – mitska zvijezda Sirius. A onda, prije kojih 9500 godina, kada je nagnuće zemljine osi napokon privelo Sirius pred njen prvi izlazak, dogodilo se upravo ono što kazuje i sam mit.

Orionov putokaz: smijer Savske ceste kao tajna mapa neba

U zoru prvog dana jeseni prije kojih 9500 godina, dok su zvijezde još treperile na nebu, dogodila se napokon čarolija. Dok se Orion izbezumljen od usamljenosti i duhovne žeđi spremao na svoj zalazak (simbolično umiranje), pri čemu se nalazio točno na onom mjestu neba na koje su ukazivale vatre obrednih krijesova, na samom jugu, poput iskre, zablistao je plavičasti sjaj dosad neviđene zvijezde. Napokon se dogodio taj susret mitskih razmjera. Čarolija ovog trenutka trajala je koju minutu, sve dok sjaj sunca nije poslao zvijezde na počinak. Možda su upravo drevni starosjedioci koji su prisustvovali ovom događaju odlučili oblikovati krajolik koji će u svojoj strukturi zauvijek nositi kodiranu uspomenu na ovaj događaj mitskih razmjera.

Napokon, mnogi arheolozi, antropolozi i povjesničari religija svjedoče o jednom vremenu u davnoj povijesti neolitika, koje je bilo označeno jednim sveopćim preporodom u kojemu su stasali sasvim novi religijski sustavi u kojima je rađanje bogova od strane djevice bilo naznačeno pojavom jedne sasvim nove zvijezde. Mnogi istraživači navode kako se radi upravo o vremenu kada se prije desetak tisuća godina zvijezda Sirius napokon pojavila na nebu iznad sjeverne zemljine polutke. Univerzalna predaja koja kaže kako je Sirius ono mjesto na nebu gdje se rađaju božanstva, zbog koje Sirius i postaje univerzalni simbol za djevicu koja u utrobi nosi božansko dijete, potječe upravo iz ovih davnih vremena.

Grič i Kaptol kao metafizička slika svijeta

Ipak, ovako ispričana priča samo je jedan od mogućih scenarija iz zaboravom obavijene prošlosti Zagreba. Urbani krajolik grada krije u sebi još mnoge astro-arheološke karakteristike koje tek trebaju biti uočene i interpretirane. Priča koja slijedi otkriti će nam još jedan sveti krajolik na pitomim obroncima Medvednice čiji su 'zeleni prsti' duboko zašli u kameno tkivo Zagreba. Priča je to o povijesnoj jezgri drevnog grada i susljednom nastojanju njegovih stanovnika da prostor u kojemu žive neraskidivo povežu sa putanjom zvijezde Sirius.

Osim što su slike starog Zagreba koje prikazuju Grič i Kaptol važna mentalna predodžba u identitetu svakog Zagrepčanina, takve bi slike mogle prenositi i suptilnu uspomenu na metafizičku prirodu ova dva povijesna naselja od kojih je nastao Zagreb. Metafizička tema koju komuniciraju Grič i Kaptol je dualistička priroda Univerzuma koja se očituje kroz metafizički princip po kojemu sve što postoji ima svoju suprotnost, ali i kroz princip spolova koji kaže kako sve na ovom svijetu ima svoju mušku i svoju žensku prirodu. Tradicionalno se dualizam prikazuje kroz simbole sunca i mjeseca, pri čemu sunce predstavlja muški, dok mjesec predstavlja ženski metafizički princip.

Gradec na Griču i Kaptol kao važna mentalna slika u identitetu Zagreba

Češki povjesničar Jan Peisker (1851-1933) otkrivao je brojne primjere skralnih scenografija dualističkih kozmogonija, pri čemu se slike drevnog Griča i Kaptola skladno uklapaju u topografske opise takvih kultnih svetišta. Iako se slične scenografije otkrivaju složenim analizama naziva i toponima, mistična priroda povijesnih naselja starog Zagreba otkriva se više suptilno, u njihovim duboko ukorijenjenim tradicijama, ali i arhetipu titulara njihovih glavnih crkava.

U tom smislu, Gradec na Griču tradicionalno obilježen simbolikom sunca i muškog metafizičkog načela, dok je susjedni Kaptol tradicionalno obojen ženskim metafizičkim načelom i simbolizmom mjeseca. Gradec na Griču tradicionalno je mjesto prisege mnogih hrvatskih banova, dok u crkvi svetog Marka i danas prisegu daju hrvatski predsjednici, pri čemu se obje funkcije tradicionalno pripisuju muškom principu. Nije slučajno da drevne zidine Gradeca imaju oblik uspravnog trokuta koji je simbol muškog metafizičkog načela. Trokut nosi i simboliku muškog broja tri, baš kao što to čine i tri institucije svjetovne moći smještene na Gradecu – Vlada, Ustavni sud i Sabor. Napokon, amblem titulara Markove crkve je krilati lav, drevan simbol povezan sa suncem.

Amblem svetog Marka kao simbol Sunca i Majka Božja, nositeljica lunarnog simbolizmma

S druge strane Griča, kao suprotnost koja unosi ravnotežu, nalazi se Kaptol. Poznato je kako je Kaptol tradicionalno sjedište Crkve u Hrvata, a budući se Crkva smatra 'neukaljanom Zaručnicom', tako se uz nju veže žensko metafizičko načelo. Napokon, i Djevica Marija, kao titular Zagrebačke katedrale, također je nositeljica ženskog načela i lunarnog simbolizma. U tom smislu, nije slučajno što prikazi zidina drevnog Kaptola imaju oblik četverokuta. Zbog četiri strane svijeta četverokut je čest simbol zemlje uz koju se veže žensko metafizičko načelo.

Blažena Djevica Marija stoji  na polumjesecu

Nažalost, manje je poznata priča kako je upravo metafizika kao učinkovita drevna znanost odigrala važnu ulogu u povijesnoj zbilji Zagreba. Naime, dolaskom kršćanstva nastupaju duboke podjele među stanovnicima Gradeca i Kaptola. Iz povijesti nam je poznato kako su ova dva naselja često bili krvavo sukobljeni. Ime ulice „Krvavi most“ slikovito svjedoči o tom nesretnom vremenu podjele i sukoba. Međutim, baš u skladu s metafizičkim zakonitostima , kada je Grad duboko u sebi ujedinio suprotstavljena načela i kada je 1850. godine napokon ujedinio sukobljena naselja u jedinstveni grad, Zagreb je procvao u veliki suvremen grad.

Ipak, astro-arheološka značajka ugrađena u dva drevna naselja predstavlja ključni dokaz kako je čitav simbolički povezan krajolik drevnog Zagreba bio zamišljen kao cjelina koja svojom strukturom komunicira skladnu sliku svijeta. Naime, zamišljena linija koja spaja Markovu crkvu na Griču sa katedralom na Kaptolu ostvaruje astronomsku poveznicu sa onim mjestom na horizontu na kojemu izlazi zvijezda Sirius. Kada bi, primjerice, sa tornja Markove crkve promatrali izlazak zvijezde Sirius, njen izlazak bi se dogodio točno između gotičkih tornjeva katedrale na Kaptolu.

Ilustracija izlaska zvijezde Sirius u sazviježđu Velikog psa

Naravno da se samo po sebi nameće pitanje slučajnosti ovog pokalpanja, no da se ovdje ipak radi o drevnom konceptu koji dva brežuljka povezuje u cjelovit krajolik usklađen sa gibanjem nebeskih tijela, ponovno će se otkriti na jednom drugom mjestu – na mjestu zalaska zvijezde Sirius, a to mjesto krije još jednu zagrebačku tajnu.

Misterij Rokovog perivoja

Baš kao što se astrološka narav imena Medvednice otkriva tek u imenu Turopolja, a metafizika Griča u metafizici Kaptola, tako će povezanost krajolika sa putanjom zvijezde Sirius doći do izražaja tek na mjestu njenog zalaska. U tom smislu, kada sa tornja Markove crkve pogledamo u smjeru zalaska zvijezde Sirius, vidjet ćemo da se taj zalazak događa točno iza zavjetne kapelice svetog Roka na Rokovom perivoju.

Ilustracija Sverog Roka sa psom koji u ustima nosi kruh

Iako se ova vizura može učiniti uobičajenom, banalnom i slučajnom, ona u sebi sažima sav smisao simbolički povezanog krajolika grada Zagreba. Mnoge važne mentalne slike i simbolične predodžbe sadržane su u pogledu koji sa Markove crkve vodi na kapelu svetog Roka. Primjerice, kada iz smjera Markove crkve promatramo zalazak zvijezde Srius, to simbolično umiranje zvijezde dogoditi će se na platou Rokovog perivoja na kojemu se do kraja 19. stoljeća zaista nalazilo groblje. Na taj način, trenutak zalaska Siriusa jest trenutak manifestacije metafizičkog zakona „kako na nebu, tako i na zemlji“, a u egipatskoj mitologiji  to je upravo onaj trenutak u kojemu se otvara mistični porat prema 'Duatu' – mitskom carstvu mrtvih kojim bog Ra (sunce) putuje noću.

Topografija Zagreba prati smjer izlaska i zalaska zvijezde Sirius

Napokon, i sam odabir svetog Roka kao titulara ovog groblja i kapelice čini se kao sastavni dio šireg misterijskog koncepta. Naime, tradicionalne ilustracije svetog Roka mogle bi predstavljati preživjeli oblik egipatske tradicije u kršćanstvu, što nije nemoguće. Poznato je kako su mnogi kršćanski simboli i religijski koncepti, poput Svetog Trojstva, simbola svevidećeg oka, pa i samog simbola križa, zapravo staroegipatski simboli i tradicije umotane u ezoterično kršćanstvo. U tom smislu, prikazi svetog Roka kojeg prati pas sa kruhom u ustima, mogli bi predstavljati arhetipske prikaze 'Duata', tj. onog mjesta na nebu, na kojem se duše umrlih spajaju sa zvijezdama. U staroegipatskoj tradiciju Duat je upravo ono mjesto na nebu gdje se nalazi sazviježđe Oriona i Velikog psa koji u ustima nosi zvijezdu Sirius na isti onaj način na koji pas od svetog Roka u ustima nosi kruh.

Usporedba ilustracija sazviježđa Velikog psa i Rokovog vjernog pratioca sa kruhom u ustima

Kako je jedno od kodnih imena za Izidu bilo 'Gospa od kruha' tako se kruh u ustima psa otkriva kao preživjeli staroegipatski relikt u kršćanskoj ikonografiji. Mnoga groblja i zavjetne kapele posvećene su svetom Roku, što bi se moglo objasniti upravo preživjelim oblikom egipatskog kulta smri u kršćanstvu.

Zagreb i 'kult smrti'

Zapravo, simbolički povezan krajolik Zagreba u kojemu tri povijesna brežuljka povezuje putanja zvijezde Sirius, mogao bi skrivati iste one tajne koje u sebi skrivaju tri Velike piramide na platou Gize. Treba shvatiti kako je izgradnja piramida sama po sebi bila nosioc poruke. Poduhvat njihove gradnje bilo je toliko složen i nevjerojatne preciznosti da će si svatko tko ih je posjetio postaviti pitanje: čemu sve to? Tim više što piramide na platou Gize nisu ispunjene tekstovima, niti su u njime pronađeni pravi grobovi već prazni sarkofazi, pa se čini kako je čitav kompleks šutljiv u istom onom smislu u kojem šutljiv može biti onaj prirodni krajolik koji nas ostavlja bez teksta i navodi na pomisao da takvo što može stvoriti samo Bog. Iako piramida, kao simbol, ima mnogo dubokih i višeslojnih značenja, nema sumnje da je jedno od njih značenje umjetnog krajolika, dakle, triju brda.

Tri povijesna brežuljka u Zagrebu

Međutim, tajnu tih triju egipatskih umjetnih brda otkrio je 1983. godine belgijski istraživač Rober Bauval. Otkrivši kako tri Velike piramide na zemlji oslikavaju precizan odraz zvijezda u Orionovom pojasu, Bauval je pokrenuo polagan ali nezaustavljiv proces mijenjanja globalne svijesti o povijesti drevnih civilizacija i razumijevanju njihovih znanstvenih i duhovnih dosega. Ukratko, uočivši suštinsku povezanost tri Velike piramide na platou Gize sa kretanjem zvijezde Sirius i sazviježđa Orion, dakle sa Duatom, Bauval je zaključio kako čitav umjetan krajolik platoa Gize ima magijsko-simboličku funkciju jer interpretira samu suštinu egipatske religije – kult smrti. Prema mišljenju ovog belgijskog istraživaća, tri Velike piramide bile su metafizičke građevine čije su komore sa simboličkim grobovima bile ritualna mjesta sa kojih su duše preminulih faraona odašiljane ravno u Duat gdje su postajale jedno sa zvijezdama. Napokon, staroegipatsko hijeroglifsko ime za plato Gize bilo je „Rasta“ ili „Rastahu“ što u prijevodu znači 'podzemno groblje'.

Ime „Zagreb“, također, se može protumačiti kao kripto-sintagma nastala kao služenica 'za + greb', pri čemu treba znati kako se u mnogim našim krajevima imenica 'grob' izgovara kao 'greb'. Prijedlog 'za' u imenu „Zagreb“, kao šira zamjenica sufiksa 'ić' (u smislu 'ići negdje'), mogao bi tako predstavljati skrivenu uspomenu na davno zaboravljenu tradiciju po kojoj je i Zagreb nekada davno bio sveto i ritualno mjesto na kojemu se nalazilo simboličko groblje na koje se hodočastilo iz najudaljenijih krajeva. Pritom nije vjerojatno da se radilo o pravom groblju već o ritualnom mjestu koje je, baš poput egipatskih piramida, bilo zamišljeno kao simbolički portal prema nebeskim tijelima Siriusu i Orionu koji su ostavili neizbrisiv trag u identitetu Zagreba.

Niveta

ZAGREB - GRAD KOJI SE RODIO ISPOD MISTIČNE ZVIJEZDE

Nemoguće je u potpunosti razumjeti Zagreb bez uvida u njegovu kozmičku suštinu. Samo povijesno ime Zagreba, kojeg je još drevni Ptolomej zapisao kao Soroga, i nije drugo nego kod za zvjezdanu analogiju. Budući dolazi od staroindijskog pojma svárga, koji znači nebo, to ime predstavlja snažnu indiciju da je zaboravljena prošlost Zagreba ostala zapisana na zvjezdanom nebu iznad grada. Onaj tko zna što i kako tražiti, tamo bi mogao pronaći izgubljena vrela kodiranih tekstova o mističnom gradu čiji drevni mitovi, tradicije, ali i vizure, imaju odraz na nebu među zvijezdama.

No krenimo redom. Odavno je poznato da mitovi i legende imaju svoju dublju logiku te da se istine u njima naziru u formi mentalnih slika, simbola i arhetipova. Antičke mitove nemoguće je razumjeti bez zvjezdane analogije, a čini se da bi tako moglo biti i sa najpoznatijom legendom o postanku Zagreba – legendom o zdencu Manduševcu. Iako ta priča pripada utvrđenom krugu legendi o postanku gradova uz vodu, susret drevnog bana i lijepe Mande arhetipski podsjeća na drevno pjesništvo povezano s obredima svetog braka (hierogamije). Kako su ti obredi duboko ukorijenjeni u kozmičkim mitologijama, u potrazi za stvarnim značenjem ove legende - pogled valja uputiti u nebeski svod iznad Zagreba.

Hieros gamos, izvor: internet

​Ono što se samo po sebi nameće kao riješenje skrivenog značenja legende, bilo bi da je ona zapravo alegorijska priča o Suncu i Mjesecu. Tajanstvena igra izmjene ljetno – zimskih putanja, kao i simbolika muško – ženske metafizičke suprotnosti tih nebeskih tijela, drevnim Zagrepčanima zaista je moglo poslužiti kao obrazac za ispredanje ljupke priče o postanku imena Zagreb. Međutim, mentalna slika Sunca i Mjeseca (osim u legendu) sa neba je preslikana i na zemlju, gdje je materijalizirana u obliku povijesnih brežuljaka Griča i Kaptola između kojih teče potok Medveščak.

  

Izvor: internet

Osim što je takva romantična predodžba starog grada duboko utisnuta u identitet Zagrepčana, ona može predstavljati i tajnu mapu davno zaboravljene mitske scenografije, kultnog prizorišta, a možda čak i ostatke arhaičnog sjećanja na dualističko svetište u kojemu su pretkršćanski svećenici – astronomi njegovali kult povezan sa štovanjem Sunca i Mjeseca. Iako se slična kultna prizorišta u nas i svijetu otkrivaju složenim analizama naziva i toponima, uspomena na mističnu prirodu Griča i Kaptola nazire se ispod njihovih povijesnih funkcija.

'Čarobnjaci spuštaju Mjesec' - Starogrčki crtež

Tako arhetipsku povezanost Gradeca na Griču sa Suncem i muškim metafizičkim načelom možemo iščitati iz njegove povijesne uloge tradicionalnog mjesta prisege mnogih hrvatskih banova (muški metafizički princip) kao i suvremenog političkog središta na kojemu se nalaze Sabor, Vlada i Ustavni sud, što se može protumačiti kao materijalizacija vrhunaravnog nebeskog trojstva. Osim toga, na Gradecu je smještena i crkva svetog Marka, čiji je prepoznatljiv amblem – krilati lav - zapravo drevan simbol vezan uz Sunce. Napokon, zagrebačke kronike Markov trg spominju kao mjesto na kojemu se još u 19. stoljeću palio krijes na blagdan sv. Ivana, što se zbog blizine ljetnog solsticija smatra prežitkom drevnog obreda povezanog sa obožavanjem Sunca.

Izvor: internet

S druge strane Griča, kao suprotnost koja unosi ravnotežu, nalazi se Kaptol koji je kao sjedište Crkve u Hrvata (Crkva se smatra zaručnicom) i sa katedralom posvećenoj Djevici, arhetipski obojen ženskim metafizičkim načelom vezanim uz lunarni kult i pripadajući mu noćni i vegetativni simbolizam.

Na kraju krajeva - povijest se često može tumačiti dvojako: onako kako je napisano u gradskim ispravama i listinama, ali i iščitavanjem tragova nataloženog vremena koji se poput zrnaca zlata otkrivaju zavodljivim sjajem u mnogim aspektima zagrebačkog identiteta. No, da zlato nije baš sve što sija, te da mnogo toga u povijesti Zagreba tek treba biti otkriveno i protumačeno, uvidio sam jedne večeri koju sam provodio u šetnji povijesnim dijelovima Zagreba.

Misterij Rokovog perivoja

Šečući se, dakle, jedne večeri sjevernim brežuljcima grada, razmišljao sam kako su se dolaskom kršćanstva crkve podizale najčešće na kultnim mjestima poganskih religija i tradicija. Budući je proces kristijanizacije zapinjao, a nametanje ognjem i mačem nije davalo zadovoljavajuće rezultate, crkvene vlasti nastojale su podilaziti poganskom puku koliko god se to moglo. Jedan od načina kojim se Crkva željela približiti nevjernicima bio je taj što se pazilo da titular buduće crkve, po svom arhetipu, bude što bliži karakteru uzrpiranog poganskog svetišta.

Uspinjući se Aleksandrovim stubama prema Rokovom perivoju, sjetio sam se i svetog Roka oko čije se zavjetne kapelice na perivoju sve do 19. stoljeća širilo groblje. Nadao sam se da ću možda u atmosferi ovog mjesta u predvečerje naići na tragove sjećanja na vječno počivalište ili bilo kakvu povezanost sa podzemnim carstvom umrlih. Međutim, Rokov perivoj je odisao bezbrižnošću razigrane djece, kao i ležernošću nekolikih vlasnika pasa čiji su ljubimci nesputano jurcali oko Frangešove skulpture prikladnog naziva Elegija.

Obilazeći zidano zdanje kapelice, koja je kao zavjetna podignuta nakon posljednje pošasti kuge u Zagrebu, prebirao sam po sjećanju sve moguće arhetipske veze između svetog Roka i groblja. Međutim, osim kuge, od koje se ovaj svetac izliječio, iz čega ovo zavjetno zdanje i crpi svoj smisao, nisam našao nikakve poveznice. A onda mi je na pamet pao Rokov vjerni pratioc – pas, koji se sa kruhom u ustima prikazuje na većini ilustracija ovog sveca. Predaja kaže kako je svetom Roku, dok se bolestan skrivao u šumi kraj Piacenze, svakog dana dolazio pas donoseći mu u svojim ustima komad kruha.

Sveti Rok, izvor: internet

​Iako mi se isprva nije činilo da simboličko značenje ovog motiva iz predaje ima neku veliku važnost, sjetio sam se kako mnoge velike mitologije psa povezuju sa smrću, paklom ili podzemnim svijetom umrlih duša. Mnogi veliki vodiči duša poput Anubisa, Kerbera, preko Totha, Hekate i Hermesa, itekako su bili povezani sa psom.

Međutim, iznenadni prizor – predivan, naočit pas koji je skočio u zdenac Elegije jer sam valjda preduboko zašao u njegov teritorij – učinio je da se u jednom kratkom trenu, duboko u meni, mnoge stvari poslože u uvid. 

​

‘Pa naravno!’ – pomislio sam – ‘Pas sa kruhom u ustima ključan je znak i još jedan prikriveni putokaz koji ponovno traži da se pogleda u nebeski svod iznad Zagreba.’

Canis major, izvor: internet

Naime, Veliki pas (Canis major) mitsko je sazviježđe kojega gotovo sve drevne tradicije prikazuju kao psa koji u ustima nosi jednu od najsjajnijih zvijezda na nebeskom svodu – zvijezdu Sirius. Međutim, egipatska tradicija Sirius poistovjećuje sa Izidom, a jedno od kodnih imena za Izdu bilo je upravo Gospa od kruha. Budući su egipćani znali kako je pojava Siriusa na nebu u direktnoj vezi sa plavljenjem Nila, što donosi plodnost u čitavu dolinu, Izida, tj Sirius, bila je i snažan simbol plodnosti. I kruh je snažan simbol plodnosti, ali u ustima psa od svetog Roka on je i arhaična uspomena na Gospu od kruha, Izidu, tj Sirius.

No, kako je Izida poznavala magičan stih kojim je iz mrtvih podigla voljenog Ozirisa, kruh u ustima psa od svetog Roka, kao prikrivena referenca na Izidu, više je nego prikladan simbol utjehe za vječna počivališta kakvo je to bilo ovdje na Rokovom perivoju.

  

Mural na kapeli svetog Roka, usporedba sa prikazom Izide

Međutim, razmišljajući o svemu ovome, u mene se uvukla slutnja da bi ovaj uvid mogao biti tek dio tajanstvene slagalice u kojoj je Rokov perivoj samo križić na tajnoj mapi jednog drugačijeg i nama nepoznatog Zagreba. Ako su Grič i Kaptol kao kultna scenografija analogna slika neba sa Suncem i Mjesecom, pitao sam se kako se onda u tu sliku uklapa Rokov perivoj? A onda, u pokušaju vizualizacije te slike dogodio se ponovni uvid koji će moje shvaćanje Zagreba zauvijek promijeniti.

Astro – arheološka mapa Zagreba

Vrativši se iz šetnje, sjeo sam za kompjuter i nestrpljivo počeo podizati programe s kojima sam, jedino sa sigurnošću, mogao provjeriti svoje slutnje. Prvo što sam napravio kada se napokon otvorio Stellarium, bila je provjera kuta izlaska i zalaska zvijezde Sirius. Nakon nekoliko klikova, ustanovio sam kako na nebu iznad Zagreba ova mitska zvijezda izlazi na 114,25, a zalazi na 245,35 stupnjeva od sjevera. 

Dok se podizala google karta Zagreba, razmišljao sam o referentnoj točki iz koje ću povući pravce prema izmjerenim kutovima. Ako bi te linije prelazile preko objekata u gradu, za koje sam unaprijed pretpostavljao da će prelaziti, to bi se teško moglo objasniti slučajem, već bi se radilo o snažnoj astro – arheološkoj indiciji koja bi mogla imati konzekvence i na službenu povijest Zagreba, a možda i šire.

Konačno, kada se na monitoru ukazala karta Zagreba, bez puno razmišljanja kao referentnu točku odabrao sam crkvu svetog Marka na Griču. Iako se ta crkva prvi puta spominje kasno, tek u 13. stoljeću, zbog ivanjskog krijesa kojeg spominju i kronike – pretpostavio sam kako je to mjesto bilo kultno davno prije dolaska kršćanstva.

 

Smjerovi izlaska i zalaska Siriusa

Pun iščekivanja, povukao sam prvu liniju precizno – od središta crkve svetog Marka – točno prema točki na 245,35 stupnjeva od sjevera. Pozicionirao sam tada kartu nad Rokovim perivojem i povećao prikaz. Na moje oduševljenje, ustanovio sam kako ta linija prolazi točno preko zavjetne kapelice svetog Roka. Imao sam poklapanje, što je značilo da, gledajući sa tornja Markove crkve, zvijezda Sirius pri svom potonuću pod obzor prividno zalazi iza same zavjetne kapele na Rokovom perivoju. Snažna je to i simbolički vrlo slojevita mentalna predodžba u kojoj neposredno pred zalazak Siriusa dolazi do poklapanja simboličke slike na nebu sa simboličkom slikom na zemlji.

Naime ‘Sirius – Izida’ pri svom potonuću pod horizont simbolički umire i odlazi u carstvo mrtvih gdje će se napokon susresti sa voljenim Ozirisom, koji tamo boravi kao vrhovni sudac umrlim dušama. Međutim, točno u trenutku kad ‘Sirius – Izida’ dodirne obzor - ona dodiruje mjesto na kojemu se i u stvarnosti nalazi(lo) carstvo mrtvih, tj. groblje. U tom trenutku dolazi do čina manifestacije metafizičkog zakona ‘kako na nebu, tako i na zemlji’, pri čemu se (ni na nebu, ni na zemlji) iznad Rokovog perivoja, u jednom kratkom trenutku punom mistike, materijalizira mistični portal prema Duatu – mitskom carstvu mrtvih kojim Ra (Sunce) putuje noću.

Ipak, kako je postojala objektivna mogućnost da je ovo poklapanje stvar slučajnosti, požurio sam se provjeriti i liniju izlaska zvijezde Sirius. Opet precizno – točno iz središta Markove crkve – povukao sam liniju prema 114,25 stupnjeva od sjevera. Povečavši prikaz iznad Zagrebačke katedrale, sa zadovoljstvom sam ustvrdio kako taj pravac vodi točno pred njen portal.

  

Ilustracija izlaska Siriusa

Sad, ako je Rokov perivoj metafizička manifestacija mističnog prolaza u carstvo mrtvih, tada je Zagrebačka katedrala metafizička manifestacija kraljevstva u kojem se rađa život; gdje Izida, nakon što je provela noć sa voljenim Ozrisom u Duatu, rađa Horusa- simbol pobjede života nad smrti. No kako bi i dublji slojevi ove simbolike slike bili jasni, treba se upoznati sa nekim stvarima koje same po sebi nisu svakome poznate.

Kao prvo, zvijezda Sirius je vladar zimskog noćnog neba na kojemu se počinje pojavljivati netom pred izlazak Sunca (helijakalni izlazak) oko blagdana Velike Gospe. Tom prilikom Sirius je vidljiv kratko vrijeme, sve dok svijetlost Sunca ne nadjača sjaj zvijezda. Međutim, svakim danom nakon toga Sirus izlazi nešto ranije u odnosu na Sunce, da bi negdje na prelasku jeseni u zimu ova zvijezda bila vidljiva tokom cijele noći. No upravo helijakalni izlazak Siriusa na blagdan Velike Gospe neobično je važan jer ‘Sirius – Izidu’ kalendarski povezuje sa Gospom koja je, prema brojnim teoretičarima, prefiguracija mnogo starije Izide.

 

Izvor: internet

Dakle – gledajući sa tornja Markove crkve helijakalni izlazak Siriusa na blagdan Velike Gospe, dolazi do preklapanja tri značajke koje su inače prostorno i vremenski udaljene. Na dan Velike Gospe (Izide) mitska zvijezda Sirius (Izida) pojavit će se točno između tornjeva katedrale posvećene Gospi (Izidi). Međutim, u aktivnoj ulozi Markove crkve (arhetipskog Sunca) koje je u simboličkom odnosu sa katedralom (Djevicom), iz čega proizlazi prividno rađanje Siriusa, krije se obrazac kojeg pronalazimo u gotovo svim antičkim mitovima o rađanju arhetipskih junaka i bogova. Naime, arhetipski junaci poput Horusa, Dioniza, Mitre ili Isusa uvijek su plod susreta nekog vrhovnog božanstva povezanog sa Suncem i djevice koja je obično nižeg, zemaljskog podrijetla.

Sad, budući je ovaj mitski obrazac ovako spektakularno materijaliziran u povijesnoj jezgri Zagreba, a kao simbolička slika nazire se i u legendi koja govori o postanku Zagreba, pitao sam se – nije li drevni Zagreb, na neki način, simbolički rođen kao mitološki junak? Postoji li, u tom smislu, nekakva dublja povezanost između Dioniza, čije je drugo ime Zagrej. sa imenom Zagreb ili se tu ipak radi o pukoj sličnosti koja nema nikakve dublje etimološke poveznice?

***

Suočen sa mističnom mapom Zagreba i u pokušaju da sagledam svu slojevitost i dubinu ovog uvida, u meni su se počela rojiti pitanja na koja više nisam uspijevao pronalaziti brz odgovor. Jedino u što sam bio siguran bilo je to da sam pronašao snažnu astro – arheološku indiciju koja je sugerirala da međusobni geometrijski odnosi lokaliteta na kojima se danas nalaze kršćanske crkve ima jedan dublji ezoterijski smisao. Drugim riječima, raspored sakralnih objekata na povijesnim brežuljcima Zagreba nije slučajan, on je mistične prirode – on je najvjerojatnije posljedica prostornog rasporeda pretkršćanskih svetišta prema astrološkom ključu, tj. prema putanji mitske zvijezde Sirius. Međutim, dolaskom kršćanstva ta su svetišta uzurpirana kršćanskim sakralnim objektima, pri čemu je karakter pretkršćanskih svetišta ostao zarobljen u arhetipu titulara – zaštitnika crkava, dok je astrološki ključ izgradnjom kamenog grada petrificiran i tako konzerviran za neke buduće generacije.

Nastavlja se

Niveta